Slobodu i mogućnost pisanja u medijima treba svakako iskoristiti jer osnovni postulat slobodnog novinarstva je pisanje istine i objavljivanje vijesti koju traži javnost, to sam shvatila odavno... imati tu moć i još pri tome samostalnu mogućnost odabira teme velika je stvar koju treba iskoristiti, ali isto tako biti odgovornan prema onima o kojima se piše, voditi računa o njima i njihovim obiteljima, te kako će se oni osjećati nakon objavljenog teksta.
Kako sam se na vlastitoj koži uvjerila u novinarsku maštu i razna čudesa, pokvarenost i zločestoću ponekih medija i novinara, bezobzirnost i surovost, spremnost da unište malog čovjeka po bilo koju cijenu, razore mnogobrojne obitelji, tako sam ponovo svjedok ovih dana čitajući po novinama svakakve natpise meni izuzetno drage i bliske osobe.
Ništa lakše nije od površnog i paušalnog pisanja i iznošenja svoga (redakcijskog ili novinarskog) subjektivnog mišljenja, komentiranja svakog pokreta, pogleda pa čak i o stvarima o kojima nemaju pojma, ali na kraju je bitan samo i isključivo interes prodaje i porasta tiraže pri čemu je „ekskluzivan“ bombastičan naslov bit svega iako unutar teksta često nema niti jedna relevantna rečenica koja može podržati i objasniti što donosi tako dobro osmišljena naslovnica ili udarni naslov na njoj. Sadržaj je obično takav da odaje u doslovnom smislu samo kvalitetu odnosno ne kvalitetu novine koje takve stvari objavljuju ili zapravo pokazuje stvarno žutilo koje ljudi istodobno preziru ali i obožavaju čitati! Tko su zapravo urednici tih nazovimo ih tiražnih žutih tjednika? Da li su to moralne osobe koje su uzor i primjer u ponašanju svima nama, cijelom društvu, mladima? Na žalost, vrlo često se desi da baš najbombastičnije tekstove potpisuju ili stoje iza njih osobe čiji bi se način života uklopio i u jednu „Dinastiju“ žutila ili osobe koje iza sebe nemaju nikakvih rezultata, obrazovanja ni referenci koje su minimalne za zanimanje novinara. Kladim se da ih pola nije završilo ni prvu godinu fakulteta....
Isto tako vrlo često se dešava da tako ugledni časopisi ucjenjuju ljude koji su na bilo koji način interesantni, pa postoje i «otkupi slika» ... pa se ucjenjuje intervjuima, stvarima koje bi im na bilo koji način podigle tiražu. Da, sve to stoji u toj novinarskoj kriminalistici, a običan mali čovjek nikada to ne sazna (jer svi o tome šute u strahu od imaginarne moći medija dok je ta moć u stvarnosti relativno mala) što se sve krije iza gotovo svakog objavljenog teksta u pojedinim novinama žutog tiska. Žalosno je na što su sve spremni, kakvim jeftinim neprofesionalnim fotografijama se izlazi u medije, a da bude najbolje - tekstove pregledavaju lukavi odvjetnici jer se naravno treba zaštititi od moguće tužbe, jer sve ide do jedne granice tolerancije, ali kada se to prijeđe nastaju problemi i panika u redakciji, pa slijede javne isprike, izvansudske nagodbe i slično...
U svemu ima iznimaka – ima i korektnih i poštenih novinara koji su dobro informirani i s tekstovima izlaze kada su sigurni u svaki zarez. Istinu je u svakom slučaju dopušteno objaviti naročito od onih osoba koje su medijski interesantne, ali ne pri tome igrati prljave igre, zakulisne smicalice, glumiti lažne prijatelje ne bi li se došlo do što većeg broja informacija koje će oni naravno samo zloupotrijebiti jer ipak je to kruh kojim hrane svoje porodice... a „prijatelja“ nije teško izgubiti jer ionako lažnih kao oni ima na svakom koraku...
No, nije nimalo lako biti novinar u našem društvu. Mnogobrojne redakcije otpuštaju brojne novinare, mnoge su pred stečajem, a u mnogim slijedi reorganizacija i racionalizacija. Treba imati na umu da svi ti ljudi imaju obitelji, kredite i mnoge probleme pa ne čudi što moraju često pisti ono što i ne misle, dakle ono što će podići tiražu. Tada nastaju problemi i mnogi pošteni novinari gube prijatelje i dobre poznanike, jer rijetko tko će imati razumijevanje za napisana štiva, a često i želudac sve to progutati i s osmijehom krenuti dalje.
To je na žalost stvarnost pojedinog (da ne kažem većeg) dijela današnjeg novinarstva! Tužno i poražavajuće!
