Nogometna industrija odavno je dosegnula globalne razmjere, u njoj se okreću stotine milijardi dolara u transferima, marketingu, televizijskim pravima, potpisuju se vrtoglavi sponzorski ugovori te se ona nalazi uz sami bok s naftnom industrijom. Aviokompanija "Emirates" je platila stotine milijuna funti kako bi Mancester United nosio njihov logo na dresovima, a da ne spominjem multinacionalne kompanije kao što su Ford, Hyundai, Sony i dr. Zbog golemog političkog i medijskog utjecaja gotovo niti jedan državnik ne propušta redovito umotan u nacionalnu zastavu gledanje svojih sugrađana na europskom prvenstvu te poziranje u nacionalnom zanosu pred kamerama ne bili dobili koji glas više i stekli simpatije zemljaka.
TV komentatori i bivši nogometaši u TV studijima te novinari rade analize svakog pokreta nogometnih zvijezda, analize kutova putanje lopte prema golu, analize brzine udaraca, analiziraju taktiku trenera, kritiziraju njihov rad, no to isto čine milijuni gledatelja pred TV ekranima diljem svijeta... gotovo identično kao što se analiziraju lijekovi protiv najopasnijih smrtonosnih bolesti, kao sto se analiziraju letovi u svemir, dakle jednostavno nogomet je na svojevrstan način postao znanost ili umjetnost.
Taj sport je svrstan u najveću i najvažniju životnu sferu čovječanstva, zaokupio je mase, milijarde ljudi i postao globalno najdominantniji sport koji igraju gotovo svi, bogati i siromašni, mali i veliki, sa istoka ili zapada. Ljudi se masovno poistovjećuju sa igračima – megazvijezdama kao svojim idolima, nose njihove dresove, slike kao predmet obožavanja i vežu se za klubove ili pojedine igrače čak i vise nego za vlastite porodice....
Moj život u nogometnom svijetu trajao je gotovo punih 17 godina i prošla sam sve oblike euforije i tuge svjetskih prvenstava, lige prvaka, kupa UEFA-e, transfera... Možda bi bilo bolje da sam odmah krenula pisati knjigu nego ovu malu i kratku kolumnu, jer o ovoj temi mogla bi pisati danima i sigurna sam da bi i onda smatrala da sam premalo napisala.
Nogomet je tema koja puni sve prve stranice svih sportskih magazina, to je sport za koji znaju svi i za koji bez konkurencije vlada zainteresiranost milijarde ljudi na našoj planeti. Svi su skloni komentirati sve, od nemogućih transfera, lagodnih života nogometaša, do niza popratnih stvari koje se vežu uz taj sport, no u stvarnosti vrlo malo ljudi zna pravu sliku života jednog sportaša, nogometaša. Javnost ne zna koliko je u nogometu prisutno odricanja, znoja, ozljeda, igranja i treniranja na snijegu i ledu, operacija, razočaranja nakon poraza ili gubitka prvenstva pa stoga počesto paušalno sagledavaju taj mitski sport.
Ja sam odrasla u obitelji vrhunskog rukometaša (moj otac Hrvoje Horvat bio je kapetan reprezentacije svijeta, osvajač olimpijskog zlata, prvak Europe) pa sam od malih nogu naučila kako se živi život u sportu, naučila sam kako se sve podređuje vrhunskom rezultatu, što znače pobjede, ali isto tako koliko su teški porazi, jer svi smo mi ipak bili dio tatine rukometne karijere i svatko je na svoj način pridonio njegovom uspjehu, zato mi nije bilo teško nastaviti živjeti i podrediti moj život karijeri mog bivšeg supruga, što je smatram, vrlo bitno za svakog sportaša.
Iza glamura koji donose transferi i sponzorski ugovori ipak se krije nešto sasvim drugo... To su godine odricanja, mjeseci izostanka iz škole, djetinjstvo u kojem su bili uskraćeni praznici, jer kada se svi kupaju u moru, «mali sportaši» se već tada kupaju u znoju, rade bazične pripreme negdje na brdima, odrađuju dva treninga dnevno po dva do tri sata i tako u krug svake godine. Da ne govorim o seljenju svake ili u boljem slučaju svake dvije godine, mijenjanju sredina, škola, doktora, prijatelja... To je dio koji vrlo malo ljudi shvaća i vidi da iza svakog mladića koji izađe na teren stoji ogromni rad, odricanje i gotovo spartanski život jer danas se izuzetno teško popeti na sam vrh jer konkurencija nikada nije bila veća i okrutnija. Uz sav trud i talent, naravno, treba imati i sreće koja je neizostavna u svakom životnom segmentu pa tako i u sportu. No, moram napomenuti i faktor stresa koji je ogroman, jer svaka je utakmica vrlo bitna za klub, a tu je još i visina adrenalina, emocije, domaća publika, očekivani i neostvareni rezultati, premije, sjedenje na klupi, povišen krvni tlak... Sve je to dio nogometnog cirkusa koji ostavlja veliki trag na same aktere, a posljedice se osjećaju na kraju karijere, stoga ne čudi da je jedan dio bivših nogometaša ovisan o alkoholu i cigaretama, a drugi o razuzdanim provodima koje nisu prošli u vrijeme kada su to radili njihovi vršnjaci.
Često taj sport izmakne kontroli pa se krene u smjeru koji nikako ne zaslužuje biti dio te priče, jer od stotina milijuna nogometaša samo jedan mali dio će uspjeti, dok je velika armija onih koji ostaju razočarani te se njihovi životi okreću novim poslovima, dok je pitanje karijere te faktor uspješnosti ovisan o nizu čimbenika, kako sportske sreće tako i socijalno društvene komponente.
Stotine tisuća navijača doputovalo je u Poljsku bodriti svoje najdraže reprezentativce, stotine ih je ostalo u svojim domovima prikovanih uz TV ekrane, stotine ljudi je uzelo godišnje odmore ne bi li pratili svoje miljenike u svakom segmentu njihovog pohoda ka tronu. Kao da su svi u transu, ofarbanih lica, ozarenog pogleda, ljudi žive nogometnu euforiju, groznicu, koja trese sve ljubitelje tog sporta više od ijednog afrodizijaka, više od ijedne droge na ovome svijetu. Mislim da nema veće radosti i veće tuge kao u sportu, pa su tako suze koje se liju prilikom poraza ravne su gubitku najdraže osobe kao što je radost kada lopta zatrese mrežu veća čak i od radosti rođenja djeteta... To je jedinstveni fenomen u svijetu... Nažalost, često se dogodi da razočarani obožavatelji nogometa u tom transu posegnu i za neprimjerenim metodama obračuna ne bi li umanjili tugu, pa umjesto da spavaju u svojim domovima završe iza čeličnih rešetaka kao stimulativno umirenje i izlaz iz euforije.
Za nas Hrvate ključno je pitanje koliko ovog trenutka vrijede potencijali «kockastih» virtuoza, ali i to da li će im sreća okrenuti pravu stranu lica. Nadamo se da će naši dečki dogurati do finala i prvi puta postati prvaci Europe te da će se naši navijači pokazati kao istinska potpora cijeloj toj priči koju svi skupa želimo živjeti i vidjeti naše na tronu Europe. Sretno Vatreni!
