Ne brini

Selfie u crvenom by Valerija Đurđević

Valerija Đurđević, uspješna je poduzetnica koja stoji iza projekata poput hvalevrijednog Dislajkaj mržnju, autorica je zanimljivih knjiga Kako preživjeti prekid, a da se ne preselite u septičku jamu i Preko posla do kreveta, a piše i tekstove pjesama za domaće izvođače.

Ne brini
Ne brini

Jednoga dana u obrnutoj galaksiji, far far away...

Djevojka u srednjim dvadesetima sprema se za posao, točnije za prvi dan na poslu koji je bez problema dobila prošli tjedan. Način na koji obavlja jutarnje rituale ne odaje nervozu, već naprotiv, jednu mirnoću i sigurnost. Dan ranije je odabrala što će obući; suknju do koljena s leopardovim uzorkom, bijelu košulju, bež cipele s visokom potpeticom i sako iste neutralne nijanse. Cijeli komplet zaključila je zlatnim satom i istim naušnicama. Nakon što se dotjerala, pustila je raskošnu smeđu kosu da joj pada do bokova, spretno se okrećući prema velikom ogledalu koje je stajalo u hodniku. Svojim širokim osmijehom u ogledalu, ta djevojka, zvat ćemo je Alek, otkrila nam je da ima 77 kila na svojih 170 cm visine, i da je unatoč tome bila neobično zadovoljna i ponosna. Produžila je do blagovaone, skrknula gutljaj kremaste kave i odgrizla slasnan komad kroasana s marmeladom. Pogledala je na sat i bez imalo žurbe provela još nekoliko minuta uživajući u doručku. Prije izlaska iz stana bacila je pogled kroz prozor, bio je prekrasan sunčan dan, pozitivna energija mogla se rukama hvatati i od nje praviti balone. Ključevi od stana visili su na prozirnom srcu koje je glumilo vješalicu. Dok je zaključavala vrata začula je zvonki glas starijeg susjeda koji je živio prekoputa. Bio je to prosijed gospodin, a iz očiju mu je isijavala nekakva blagost i toplina.

- Dobar jutar krasna djevojko!

- Dobro jutro gospon Kosta! Kako ste? Jeste dobili moju voćnu košaru jučer, ostavila sam je u zajedničkoj prostoriji na Vaše ime. 

- Jesam, drago moje, jesam, hvala ti! Ma ja sam uvijek dobro, nego kako si ti? Krenula si posao?

- Jesam, danas mi je prvi dan!

- Oh, kakve divne vijesti! Čestitam! Puno sreće želim!

- Hvala Vam! Vidimo se!

- Lijep pozdrav!

Nakon ugodnog razgovora koji joj je uljepšao jutro, Alek je iznenađeno sjela u svoj auto koji je bio uredno parkiran ispred zgrade. Na vjetrobranu je našla crvenu ružu i malu ceduljicu na kojoj je pisalo: Imaš divan auto, malo sam ga prebrisao danas, koliko sam mogao. Kad god primjetiš da su ti retrovizori uglancani, sjeti se da tajni obožavatelj misli na tebe! Alek se glasno nasmijala osvrćući se oko sebe ne bi li otkrila tko joj to ostavlja poruke. Nije bilo nikoga. Smijala se dobrih pet minuta, a onda upalila svoju omiljenu radijsku postaju na kojoj je zasvirala pjesma čije stihove je počela veselo pjevati. Spuštajući se do velikog raskrižja primjetila je veliku gužvu u prometu. Nije se dala smesti, nego je opušteno mijenjala trake, a potom stala u kolonu i nastavila pjevušiti. Imala je otvoren prozor. Nekoliko sekundi poslije pokraj nje se zaustavio tamni auto čiji se prozor sa suvozačkog mjesta polako počeo spuštati. Alek je pogledala lijevo, a kad se prozor do kraja spustio, iznutra je mogla vidjeti naoko ružnu babu koja joj je nasmiješeno rekla: - Gospodična, desni žmigavac Vam ne radi. Primjetila sam to sad maloprije kad ste se prestrojavali. Trebali biste to ići zamjeniti. Alek je odgovorila: 

- Oh, hvala Vam, nisam primjetila! 

- Nema na čemu. Ako želite, mogu Vam dati broj dobrog majstora, imam i korporativni popust koji Vam mogu pokloniti.

- Joj, baš ste velikodušni, ali nema potrebe, svejedno puno hvala. 

Kolona se počela micati i dvije žene završile su svoje ćaskanje. Cijelim putem Alek je osjećala pozitivnu energiju koja se širila oko nje. Smješkala se slučajnim prolaznicima i propuštala pješake na zebrama. Osjećala se neopterećeno, kao da je lebdila kroz dan. Nakon petnaestak minuta stigla je do željene destinacije. Ispred poslovnog kompleksa čekalo ju je osigurano parking mjesto i uljudni portir. Predstavila se i preuzela svoju službenu karticu koju će od sada pa nadalje koristiti pri svakom ulazu i izlazu. Ured firme koja ju je zaposlila nalazio se na 11. katu. Kada su se vrata od lifta otvorila dočekala ju je šefica. Na licu je nosila osmijeh, a iako se vidjelo da nije imala puno vremena za druženje, spremno je potrošila dragocjenih deset minuta kako bi upoznala Alek sa svim politikama poduzeća. Na kraju obilaska pokazala joj je i njen radni stol na kojem ju je dočekala bombonijera. Na taj su joj način radne kolege htjele poželiti dobrodošlicu. Alek se osjećala sigurno, prihvaćeno i zadovoljno. Nakon što se sa svima upoznala i razmjenila prve utiske, upalila je kompjuter i polako počela raditi prve tablice u Excellu. U sklopu cijelog odjela na 11. katu svirala je opuštajuća glazba, a prostor je odisao prozračnošću. Svim zaposlenicima bilo je dopušteno za svakih sat vremena rada uzeti pauzu od deset minuta i koristiti je na način koji sami odaberu. Ljudi su odlazili na toalet, kratku kavu, čik pauzu, solarij, pedikuru ili pak manikuru u sklopu wellnessa koji je firma nudila svojim zaposlenicima. Posljednju pauzu od deset minuta prije kraja radnog dana Alek je pak iskoristila na korporativnoj društvenoj mreži na kojoj je nabasala na pitanje: Što biste poručili starijoj verziji sebe, ali samo u dvije riječi? 

Nije puno dvojila, nasmiješila se i napisala: Ne brini.

*                                                                      *                                                                      *                                                                 *

U našoj galaksiji je sve, ama baš sve prokleto suprotno zar ne? Ipak, bilo je lijepo nakratko odlutati u paralelni svijet gdje vlada samo pozitiva. Zašto? Jer je ovaj prepun nadrkanih kretena i idijotkinja koji žele da budete jednako nesretni kao i njihovi jadni životi, ljubomorni su i jalni na sve i svašta, zavidni su kako živite, gdje živite, s kim živite, isfrustrirani su kako izgledate. U ovom svijetu konstantno ste izloženi kritikama, predrasudama i mišljenjima koja, uzgred budi rečeno, niti su meritorna, niti su bitna, niti ih je itko tražio. Uz sve to, mediji i okolina vas bombardiraju sa svih strana s raznim pravilima i uputama: koju konfekcijsku veličinu bi trebali nositi, koja je prikladna odjeća za posao, izlazak ili šetnju gradom, kakvo je ponašanje društveno prihvatljivo, koje su seksualne preferencije prihvatljive and so on, and so on, and so on. A onda prođe jedna, dvije, tri, ili čak deset godina i shvatite da ste se brinuli oko ljudi koje sad niti na ulici ne pozdravite, ili oko stvari koje su se nekim čudom ili Božjom providnošću riješile.

Prolazi sve, samo ljubav ostaje. Vi ste ljubav, zapamtite to, ne dajte se ukalupiti, ni u ovoj, ni u bilo kojoj drugoj galaksiji. Život je kao balon, ne dajte mu da pukne od brige. 


Slični članci: