Miro Par: Vrli pitac iz Charlija

Dopisnik iz centra - Miro Par

Neponovljivi Miro Par eksluzivan je Dopisnik iz centra za Wall.hr portal u kojem donosi zanimljive crtice iz centra Zagreba. Ako se pitate tko je točno Miro Par, ostaviti ćemo vas i dalje u neznanju.

Miro Par

Bilo je to jedno nedjeljno jutro, prije otprilike dva tjedna, kada sam savršeno zalizan i u crnom kožnjaku (podatak koji će biti od iznimnog značaja za kostimografa ako Oliver Frljić ikad odluči od ove moje priče napraviti kazališnu predstavu), napravio nekoliko lijenih koraka do “Charlija”, legendarnog zagrebačkog kafića gdje sam, nota bene, i prije no što sam izmislio "Bermudski trokut" - magični prostor između hotela dubrovnik, charlija i restorana boban, a u kojemu umjesto brodova i aviona, nakon nekoliko gemišteca nestaje loše raspoloženje i pesimizam - uživao dobar ugled, ali sada sam, nakon što sam o njemu pisao za Wall.hr , u najmanju ruku očekivao da će mi Matvejević, Lustig i ostali uglednici koji tamo broje svoje posljednje dane, sačuvati barem stolicu za svojim stolom. Da ne kažem, rundu viknuti…

Naravno, prevario sam se!

Nitko me nije bendovao ni za suhu šljivu, a spomenuta gospoda ponajmanje.

Pomalo razočaran zauzeo sam mjesto za šankom i mrljaveći kavu, listao novine sa člancima mnogo manje čitanim od onoga moga u kojemu sam spomenuo taj novi i, svakako najmanji zagrebački kvart, kad odjedanput:

Dopisnik iz centra, jel tako?“, začuo sam neki šaptaj iza leđa.

Optimistično sam pomislio da je možda neka gradska ljepotica, a po mogućnosti ona plavokosa sa šestog kata u mojoj zgradi, koja je - daj Bože - čitala priču i sada želi intimno upoznati autora, ali vidjevši ispred sebe oronulog srednjovječnog muškarca, brzo sam se vratio u realnost...

Zovnuo mi je rundu i pomislio kako je time, bezbeli, dobio pravo da sjedne kraj mene...

„Tako je!“, kratko mu odgovaram i prihvaćam piće.

„Onaj što je pisao o Bermudskom trokutu i Ćiri Blaževiću?

„Taj sam!“, odgovaram vraćajući pogled na novine.

„Poznajete li ga možda osobno?“, pita me.

“Koga?”

“Pa, Ćiru!”

S obzirom da smo tih dana još uvijek živjeli u istoj zgradi i svako jutro dijelili lift, a o čemu je ovaj čovjek po vlastitom priznanju već čitao, bilo bi neobično da ne poznajem tog legendarnog trenera o kojemu se ionako već sve zna, pa ni nema potrebe da se o njemu dalje priča. (Dobro, osim možda godine rođenja za koju ni Wikipedia ne nudi pouzdan podatak, a upitno je nude li ga i knjige rođenih u Travniku).

„Poznajem!“, odgovaram mu.

„I, kakav je on?“

„Fin!“, kažem umjesto da samo odmahnem glavom i na taj način prekinem svaki daljnji pokušaj komunikacije.

„A Lustiga, našeg oskarovca koji isto tu negdje živi, poznaješ li njega?“, pita dalje.

„Poznajem“

„Kakav je on?“

„Fin“, kažem i nadam se da sam završio s ispitivanjem.

Akademik Predrag Matvejević, on me zanima. Poznaješ li njega?“

Iako ne osobno, znam da je veliki obožavatelj nogometa i rijetko kad propušta neku od utakmica Lige Prvaka na ogromnom Charlijevom televizoru. Mislim da inače navija za Velež iz Mostara, ali drag mu je i Inter.

„Aha!“, odgovaram.

„Kakav je on?“

„Fin!“

Krenuo sam ponovno listati do tad već pet puta pročitane novine i, nadajući se da će me prestati daviti ako se udubim u članak o štrajku mljekara, počinjem proučavati njihove zahtjeve.

Nisam došao ni do otkupne cijene, a vrli pitac sa šanka je nastavio...

„Tu je negdje na piće znao dolaziti i Kranjčar, zar ne?“

„Da!“

„Pa, poznaješ li ga?“

„Kojeg?“

„Niku!“

Kako ne bih poznavao nekadašnju Tottenhamovu, a sada QPR-ovu zvijezdu koja je mnoge finte iz svog repertoara, da ne kažem većinu, naučio na terenu Oš Jordanovac upravo od mene.

„Znam ga!“, odgovaram, ali to da sam mu na školskom proturao kroz noge – to ipak prešućujem.

„I, kakav je on?“

„Fin!“

„A onaj drugi?“

„Koji?“

„Cico!“

„On je isto fin“, kažem, lagano žaleći što sam danas uopće izlazio iz kuće.

„A poznaješ li Pupovca?“, nastavio je bez milosti, očito znajući da i ovaj tu negdje, unutar Bermudskog trokuta, radi...

„Poznajem!", kažem mu.

„Kakav je on, ovako uživo?“

„Fin!"

„A jesi li vidio...?“

„Nisam, ni neću!“, prekidam ga rezolutno.

Mislio sam da sam ga se time riješio, ali nije se dao...

„A Sarah Josipović, od Suzy malu, poznaješ li nju?“

„Nažalost da...“, kažem ja.

„Zašto nažalost?“

„Zato što je i ona fina. I Suzy je fina, a fina im je i cijela familija...“

“K vragu..”, podviknem,”i Srđan joj je fin!”

Već me lagano počela hvatati panika da moj inkvizitor odnekud ne izvuče telefonski imenik i počne me propitivati od “A” do „Ž”, ali kako mi je u međuvremenu viknuo još jednu rundu, sad moram trpjeti…

Gazdu Charlija, poznaješ li njega?“

“A Sukija iz Saloona?"

Slijede imena poznatih mi i nepoznatih ljudi, a ja po automatizmu odgovaram: “Fin!”

Mog inkvizitora kao da je uhvatila nervoza ili umor od ovog surovog ispitivanja, pa mi se povisujući ton, nervozno obraća:

“Dobro Par, tebi su svi fini – znaš li nekog tko nije fin?”

Podižući pogled prema suhom i naboranom licu čovjeka koji me upravo ispitao više od profesora Čepula kod kojeg sam na prvoj godini 3 puta izlazio na ispit, naposljetku odgovaram:

“Znam, pička li ti materina… Znam tebe!”

Izlazeći iz “Charlija” i hodajući pomalo ošamućen prema zgradi, tamo negdje kod ulaznih vrata, susrećem plavokosu susjedu sa šestog kata koja je, kako će se ispostaviti, ipak čitala moju priču na Wall.hr-u prošli tjedan. Dodirujući mi rame govori kako joj se priča jako svidjela, posebno dio u kojem spominjem naš kvart, i pita me kako je bilo u Charliju, jednom od glavnih obilježja istoga.

Iako sam u tom trenutku bio spreman svakome tko me to pita, do detalja prepričati inkvizitorsku torturu kroz koju sam upravo prošao, a spram koje je i ona Španjolska bila dječja igra, gledajući njezino prekrasno bezbrižno, boticcelijevsko lice, samo kratko odgovaram:

„Fino!” 


Slični članci: