Miro Par: Romansa iz tramvaja broj 6

Dopisnik iz centra - Miro Par

Neponovljivi Miro Par eksluzivan je Dopisnik iz centra za Wall.hr portal u kojem donosi zanimljive crtice iz centra Zagreba. Ako se pitate tko je točno Miro Par, ostaviti ćemo vas i dalje u neznanju.

Miro Par

Prije svega par mjeseci preselio sam iz svog 39 kvadratnih metara malog stana, savršeno pozicioniranog na vrhu Gajeve, u skoro dvostruko veći - ali nažalost i dvostruko lošije pozicionirani - na Britancu!

I ta lokacija je, ne mogu reći, jedna od boljih u gradu, ali za razliku od mog "Bermudskog trokuta" između hotela Dubrovnik, restorana Boban i legendarnog Charlija, unutar kojega sam donedavno obitavao, a unutar kojega je i - umjesto brodova i aviona, kao što je slučaj s onim pravim trokutom na Bermudima - znala nestati pokoja mlađa punoljetnica (o tome ste na ovom portalu mogli čitati prošle subote), ovaj Britanski trg nije mi dopuštao taj luksuz da se baš isključivo krećem pješke. Trebalo je tu malo kombinirati i bicikl, tramvaj, auto ili autobus, a u onim sitnim, pjanskim satima iza ponoći, kada lagano teturajući napustite noćni klub u kojemu niste uspjeli pronaći osobu suprotnog spola koja bi vas bila voljna ugostiti u svome stanu negdje bliže centru, onda je i taksi itekako potreban...

Pa ipak, kako mi se neda svaki put kad uđem u Radio taksi slušati o tome kako Cammeovci ne znaju voziti, niti - kad uđem u Cammeo - o tome kako su oni drugi, bezbeli, teški kriminalci i prevaranti, prošli vikend sam se u tim spomenutim, sitnim i pjanskim satima, odlučio za gradski prijevoz.

"Biti će i jeftinije...", pomislio sam veoma ekonomično, ni ne sluteći kako ću tu odluku koja se isprva činila veoma razumnom i dobrom, s vremenom itekako požaliti...

Elem, izlazeći pomalo pripit iz podrumskog prostora vjerojatno najboljeg kluba u centru, "Vip Jazz-a" u Gradskoj kavani, pogled sam s golih nožica jedne mlađe punoljetnice koja je tek pristizala u klub, preusmjerio prema displeju na tramvajskom stajalištu koji je prikazivao da prva jutarnja "šestica", ako mu je vjerovati, stiže za svega tri minute. To vrijeme od 180 sekundi možda se nekome tko nije Mirko Miočić kada treba sustići 18 odgovora prednosti na "Potjeri", i može učiniti nedovoljnim za bilo što, a kamoli da čovjek u takvom tekućem agregatnom stanju u kakvom sam ja bio nakon cijele noći ispijanja pića na račun vlasnika spomenutog kluba(zbog čega i tako lijepo pišem o njemu), stigne na tramvaj. Pa ipak, meni, dopisniku iz centra za Wall.hr, ne samo da je to uspjelo, već sam u to kratko vrijeme uspio još dobiti i košaricu od ranije spomenute mlađe punoljetnice golih nogu kojoj se nije svidjela moja, onako usput i u žurbi izrečena ponuda da se skupa provozamo par stanica. Pri tome, naravno, uopće ne mislim na onu lijepu, pletenu košaricu koju nedjeljom nosite na plac i s kojom se fotografirate za Instagram, već onu pravu, ružnu - poznatu i kao cipela! 

"Nema veze...", pomislio sam svjestan vremenske stiske u kojoj sam se nalazio i ohrabren poprilično privlačnom siluetom koju sam u daljini primijetio na svojoj tramvajskoj stanici,"...ona ljepotica tamo kod sata, zasigurno ide u mome smjeru!"

Ubrzanim korakom dakle, pošao sam prema toj poprilično atraktivnoj silueti, za koju se već nakon nekoliko koraka ispostavilo da je još atraktivnija žena u srednjim tridesetima koja je, stojeći na stanici za tramvaj koji vozi u smjeru Črnomerca, pušila jednu od onih ženskih, tankih cigareta. Doimala se, ovako na prvi pogled, nevjerojatno otmjenom, a njen pogled se čim sam došao do stanice, bez imalo pretjerivanja, zaustavio upravo na meni.

Promatrala me nekako radoznalo, kao da je zanima sve o meni i mome životu, a ja sam zbog toga – po uputama svih priručnika za muškarce koji žele osvojiti ženu - odlučio biti tajanstven i nezainteresiran.

Stajao sam neka dva, tri metra udaljeno od nje, a i kad je tramvaj došao, nisam k'o neki jazavac ušao na ista vrata kao i ona, već na ona sljedeća...

Kako je tek bilo rano jutro, osim nas dvoje misterioznih putnika i potencijalnih ljubavnika, u starom tramvaju kojeg je Zagreb valjda nekoć davno naslijedio od Čehoslovačke, bilo je još svega nekolicina naših starijih sugrađana koji valjda ne mogu dugo spavati pa rano ujutro idu u nabavku ili, još vjerojatnije, u neke redove da stoje, te trojica vidno alkoholiziranih srednjoškolaca koja su se vraćala s neke svečanosti. Ti srednjoškolci su za tu prigodu odjenuli vidno prevelike sakoe koji su zasigurno pripadali njihovoj starijoj braći, pa se više činilo kao da ti sakoi nose njih, nego što oni nose sakoe, ali – unatoč mom ulasku na druga vrata i tim prevelikim sakoima – atraktivna tridesetineštogodišnjakinja i ja, također atraktivni dvadesetineštogodišnjak, idalje smo jedno drugome ostali u vidnom polju.

Primijetio sam da je odjevena pomalo službeno, ali taj imidž joj je, i to sam isto primijetio, itekako dobro pristajao, a kosa koja je za ovu priliku bila zavezana u rep, činila se svilenkasto i prirodno. U meni se budila velika znatiželja; zanimalo me da li se vraća iz nekog ludog izlaska ili je samo ranoranilac koji voli iskoristiti vikend. Da nema možda i vikendom ujutro neke poslovne obaveze, zapitao sam se pomalo zabrinuto za nju. Možda previše radi...?! Plača li joj se ovaj rad vikendom dodatno ili je zaposlena u Konzumu?! Da li, kao što sam isprava pomislio kad sam je vidio da čekamo isti tramvaj, živi negdje blizu mene, pa da ponekad možemo otići prošetati romantičnim Rokovim perivojem ili, nedajbože, ipak stanuje negdje na Črnomercu pa ćemo većinu našeg zajedničkog vremena – ako ikada skupim hrabrosti da joj priđem jer alkohol je već počeo lagano popuštati – provoditi u tramvaju vozikajući se gore-dolje...

Kako smo se bližili stanici u Frankopanskoj, moj interes spram nje je sve više rastao, ali ni ona nije bila indiferentna spram mene. Svako malo je, nema nikakve sumnje u to, pogledavala u mome smjeru, procjenjivala me i, moguće, zamišljala kako bi bilo da se umjesto za rukohvat u tramvaju drži za moj snažni biceps. Tražila je, činilo mi se, neku sigurnost u meni za vrijeme brze i nesigurne vožnje kojom nas je vozač ZET-a u ranojutro odlučio počastiti, a bila je i više nego sretna kad je vidjela da nisam izašao na Frankopanskoj.

«Sljedeća stanica – Britanski trg!», čuo se robotski glas preko razglasa u tramvaju, a ja sam znao da mi je ostalo još veoma malo vremena da djelujem...

Jedan od ovih pijanih srednjoškolaca je odmah po pokretanju tramvaja sa stanice, nakon onog startnog cima, na sav glas počeo pjevati vječni hit Plavog orkestra: "Bolje biti pijan, nego star", a naši pogledi susreli su se taman iznad ćelave glave jednog od umirovljenika koji je sjedio na invalidskom mjestu, prilikom čega je ona iskrivila svoje lijepe, pune usne, u lagani osmijeh.

"Sad ili nikad...", pomislio sam, ali paraliziran njenom izvanserijskom ljepotom nisam se idalje uspio pomaknuti s mjesta.

Sreća pa je tamo, na križanju Ilice s Medulićevom, prometni policajac zaustavio naš tramvaj kako bi pješaci mogli preći cestu, a ja - ne znam da li je baš to bila policajčeva namjera - dobiti još malo na vremenu. I, upravo to naglo kočenje tramvaja, te moje nenamjerno teturanje u njezinom smjeru kako bih uspio održati ravnotežu, moja simpatija s prednjih vrata u tramvaju broj 6 protumačila je kao moj prvi korak prema njoj, te je učinila isto. U tom trenutku, kada je ona samovoljno zakoračila prema meni, učinilo mi se da je cijeli svijet stao, a ne - kao što je zbilja bio slučaj - samo naš tramvaj...

Djevojka ljepša od Zagrebačkog izlaska sunca, koji se, usput budi rečeno, upravo odvijao izvan našeg vagona, ali koji u usporedbi s ovim što se meni događa nije bio vrijedan spomena, prišla mi je s velikim osmijehom na licu i, nota bene, nečim u ruci.

Isprva nisam obraćao pozornost na to što mi je pokazivala u svojoj malenoj i nježnoj ručici, a nisam ni čuo što mi govori, jedino o čemu sam razmišljao bilo je da sam očito najveći srećković na svijetu što sam se i u onako pripitom stanju, umjesto za taksi, prije dvije stanice odlučio za gradski prijevoz, a onda sam opet začuo njen glas koji je, tek sam to tada primijetio, bio mnogo grublji no što bi to njezina ugodna vanjština dala naslutiti...

"Kartu, molim!", rekla je veoma grubo, kao da joj svo ovo naše vrijeme igre mačke i miša od Jelačić Platza do Britanca, ništa nije značilo.

A, nešto bolji pogled u njezinu malu ručicu otkrivao je iskaznicu ZET-ove kontrolorke s kojom nema šale, a kamoli - kako sam se cijelo ovo vrijeme nadao - romantike...

Tramvaj je sada već stajao tamo na skretanju iz Ilice za Britanski trg, dijelilo ga je samo još par metara od stanice, ali nije se micao zbog automobila koji su iz Ilice pokušavali skrenuti desno na Britanac, a nisu mogli od pješaka koji su se lijeno vucarali preko pješačkog. Žena za koju sam do maloprije mislio da je ljubav moga života, te za koju sam se još prije nekoliko redova ovog teksta brinuo da li joj posladavci dodatno plačaju rad vikendom, sada je u ruci držala blokić i olovku, te zapisivala moje brojeve. Ali, ne kao što sam to još do maloprije zamišljao, brojeve telefona da bi mi se kasnije mogla javiti za piće, već jamstveno matične i osobno identifikacijske, kako bi znala gdje da mi pošalje kaznu za vožnju bez karte...

Ja sam zapamtio samo njezin broj tramvaja, a s kojim se, bezbeli, nikad više neću voziti! 


Slični članci: