Miro Par: "Provincijalka"

Dopisnik iz centra - Miro Par

Neponovljivi Miro Par eksluzivan je Dopisnik iz centra za Wall.hr portal u kojem donosi zanimljive crtice iz centra Zagreba. Ako se pitate tko je točno Miro Par, ostaviti ćemo vas i dalje u neznanju.

Provincijalka

Rekli su mi da je došla iz provincije, a ja nisam mogao da vjerujem. Mirisala je, naime, na lažni Chanel Mademoiselle iz Refana, a i inače nije previše odudarala od djevojaka koje bih sretao na potezu Bogovićeva-Cvjetni trg-Preradovićeva. Čak joj je i frizura, taj savršeno oblikovani bob, bila poput onih iz Tony&Guy salona...

Tih dana sam češće napuštao uži gradski centar i pomalo sam se motao po studentskim tulumima u Cvjetnom naselju i Radićevom domu, predstavljao se kao neki zagrebački šminker iz centra i još uvek sanjao da ću tako upoznati ženu za cijeli život.

"A dok se to ne dogodi...", govorio sam uvijek, "primat' ću i sezonsku radnu snagu!"

Nisam tada ni slutio kako će to dvoje - kao što će te u ovoj priči vidjeti - ponekad biti teško za razlikovati...

Elem, na jednom od tih tuluma ugledao sam je; usamljenu, tužnu i nepristupačnu, kako sa čuđenjem posmatra svijet oko sebe.

"Djevojčice...", rekao sam glasno, sjedeći za laptopom i puštajući muziku, "što želiš da ti pustim?" Odgovorila je da bi voljela čuti nešto od Zorice Brunclik, a svi su to čuli i tulum se, naravno, prekinuo. Mnogi su završili kod liječnika zbog bolova u trbušnim mišićima izazvanih smijehom, a malo je falilo da dođe do davljenja jedne osobe koja je baš u tom trenutku, kad se spomenula nesretna Zorice Brunclik, uzimala gutljaj piva.

Prišao sam joj da je utješim i kažem da nije sve tako crno, ali kada sam saznao da se preziva Kulušić, i rekao joj da je ona, bezbeli, moja jedina šansa da makar jedanput u životu uđem u Kulušić te da mi to ne bi trebala uskratiti, a ona nije shvatila moju duhovitu referencu na taj legendarni zagrebački klub iz 80-ih godina prošlog stoljeća, shvatio sam da je problem možda malo veći nego što sam mislio.

Rekla mi je da je došla iz nekog slavonskog sela (ne sjećam se imena), da studira medicinu u Zagrebu te da ima tri starija brata koje je otac poženio uz dobar miraz. Otac je htio da njegova jedinica postane doktorica i zato ju je, kako ona kaže, poslao u "veliki grad".

Imala je - isto vrlo važno za ovu priču - fantastičnu sisu!

Pravo da vam kažem, nikad u životu nisam vidio bolju. Nije toga uopće bila svjesna. Kada sam joj jednom u šali pohvalio te veličanstvene grudi, odgovorila je: "Je l' da, ki dvi dinje...To je od domaće hrane." A, kako nikad nije nosila grudnjak, počeli smo i hodati.

Doduše, imao sam mnogo neprijatnih situacija s njom...

Jednom prilikom u Horvatinčićevom centru "Cvjetno" umalo nije slomila nogu na pokretnim stepenicama, a od pokretnih vrata bježala je kao vrag od križa i morao sam prvo ući ja, Dopisnik iz centra, da bi ona krenula za mnom...

U Bulldog Pubu ostala je zaključana u WC-u jer nije znala kako se unosi šifra potrebna ne samo za ulazak, već i izlazak, a isto joj se, bezbeli, dogodilo i u restoranu Boban. U McDonaldsu je naručila pljeskavicu s kajmakom, a kada su rekli da to nemaju, pitala je ima li šta na kašiku. A, dobro da sam bio prisutan kad joj je konobar u restoranu preporučio "ajngemahtec", jer je već bila spremna tražiti knjigu žalbe...

"Jesio čuo kako me je nazvao?", okrenula se prema meni sva uzrujana, očekujući valjda da obranim njezinu čast.

Opustila se tek kada sam joj preveo da je to juhica od povrća, ali muke s njom tu nisu stale. U jednom povećem društvu studenata prava koji su išli na regionalno moot court natjecanje, gdje sam uz čašicu dobrog vina želio ostaviti dobar dojam, ona me sramotila svojim pričama kako je kao mala gacala grožđe i s tatom radila vino bolje od ovoga koje pijemo, u kazalištu "Kerempuh" se toliko glasno smijala kad god bi čula neki vulgarizam da je Vili Matula prekinuo predstavu i zamolio nas da napustimo dvoranu, a kada bi bili pozvani u svatove kod nekog od mojih prijatelja - svima za našim stolom objašnjavala je kako to nije prava svadba ako ne traje barem 3 dana...

"Ovo je za moje prilike mala večera, a ne svadba!", rekla je jednoj mojoj prijateljici koja se udavala u hotelu "Dubrovnik", a koja je odmah požalila što nas je pozvala.

A, kume izgori ti kesa, bila joj je, kao da ovo već ranije spomenuto nije dovoljno sramotno, glavna uzrečica te večeri...

Ipak sam je zavolio, i htio sam da spavam sa njom, a kako je bila toliko naivna i prostodušna - pomislio sam da će to biti i poprilično lako.

Organizirao sam s jednim kolegom studentom da njegova soba u studentskom domu bude prazna barem sat vremena. Doveo sam je pod lažnim obećanjem da ćemo gledati "Ljubav je na selu" i, unatoč velikim očekivanjima koje sam temeljio na njezinom neiskustvu glede gradskog života, umjesto planiranoga - saznao sam za najveći nedostatak hodanja s djevojkom iz provincije.

Mater ju je, naime, zaklela da mora ostati djevica do prve bračne noći. Čak je izvadila iz gaćica neki zapis koji je morao da tu stoji sve do toga dana...

"Da me grad ne pokvari!", rekla je odlučnim glasom.

Nakon toga, vrlo brzo smo prekinuli. Nisam bio spreman toliko dugo podnositi to njezino privikavanje na grad i mislio sam da uvelike šteti mome ugledu, a onda se ona - nije puno prošlo - udala i, taj dan kada je vadila zapis napokon je došao. Samo, bezbeli, s nekim drugim, ali ja se, evo, ni nakon ovoliko godina koliko mi je ona na pameti, a njezine tadašnje male pogreške, koje mi se sada čine kao nevjerojatno simpatične stvari u kojima bih danas itekako uživao, ne mogu se oteti dojmu da sam u tom odnosu, zapravo, ja bio taj koji je provincijalac.

Barem kada je u pitanja prepoznavanje - sada to znam - žene za cijeli život... 


Slični članci: