Koliko ste puta čuli onu: "Pored takvih prijatelja, što će mi neprijatelji?!". Svi pamtimo riječi naših roditelja dok smo odrastali: "Nemoj se družit s tim propalitetom.", "Zašto ne bi bio/bila prijatelj s Markom, vidiš kako je on fin i pristojan?", "Ona Ivana loše utječe na tebe." i sl. Od najranijih dana pamtimo osjećaje i događaje vezane uz naše prijatelje. Prijatelj je riječ s kojom se svako dijete rado susreće, a s pozitivnom mišlju o postojanju pravog prijateljstva i sama sam odrastala.
Psiholozi kažu da svaki čovjek gleda na život iz svog kuta, što znači da donosi sudove, zaključke i formira mišljenja o nekomu ili nečemu na temelju cjelokupnog životnog iskustva, stavova i uvjerenja koja je usvojio u djetinjstvu i okolnostima u kojima je odrastao. Vjerujem da je to istina, a ako se mene pita, ja sam osoba koja je, poput mnogih drugih, oduvijek obožavala imati prijatelje, i to po mogućnosti što je moguće više. Kad sam bila predškolskog uzrasta na prvom mjestu mi je bio stariji brat, ali on me nije baš obadavao jer sam bila mlađa i dosadna jel'te, što se proteže i na dan danas :) U tom razdoblju se sjećam da smo oboje imali imaginarne prijatelje. Zvali su se Biboka i Ziboka i bili su najkul osobe na svijetu. Uopće ih se ne sjećam likom, ali osjećaj sigurnosti, topline i radosti je ostao. Danas volim misliti da su to bili anđeli u blizini, jer u njih bezrezervno vjerujem. Kasnije sam, u osnovnoj školi, rado sklapala prijateljstva. Međutim, kako sam zbog rata bila primorana promjeniti nekoliko škola do četvrtog razreda, tako su i prijateljstva patila, stvarala se i ubrzo prestajala. Ipak, neki su me upamtili kao neku malu kratke kose iz Vukovara, neke sam ja upamtila po tome što su lijepili šmrklje ispod školske klupe, ostali su fragmenti uspomena, ali nikad nešto trajnije. Nije ni čudo da sam, kad sam se napokon skrasila u OŠ Josipa Račića na Srednjacima, zapela za jednu crnokosu curu s "pepeljarkama" koje se držim i dan danas. Ono što hoću reći, uvijek sam imala potrebu biti prihvaćena, voljela sam biti okružena prijateljicama u svim veličinama, dimenzijama i nijansama, nije mi bilo bitno kako izgledaju, koliko imaju novaca, iz kakve obitelji dolaze i imaju li sve petice. I u srednjoj školi te na faksu nikad nisam bila tip osobe koja će biti ljubomorna na svoje prijateljice, dapače, volim žene (mužu ne brini, ljubav je platonska) i čvrsti sam zagovornik teze da žene jedna drugu trebaju podržavati, a ne minirati. Čak sam donedavno vjerovala da je muško-žensko prijateljstvo moguće. Ipak, do svoje tridesete godine susrela sam se s raznim profilom "prijatelja" i prijatelja, neovisno o spolu. Bilo je tu kritika na moj izgled, laži da sam operirala usta, da sam povećala grudi (jer sam recimo u srednoj školi bila ravna k'o daska), često su bile pristutne infantilne usporedbe i tračevi iza kojih se krila nesigurnost i ljubomora, stavljalo bi mi se riječi u usta koje nikad nisam rekla, ma sve što možete zamislit u sapunici koja se slobodno mogla nazvati Osmi Ce. Takve situacije nisu govorile o meni, već su bile savršen prikaz integriteta i karaktera tih osoba, ali me uvijek to sve žalostilo i iznenađivalo. Valjda jer sam polazila od sebe, pa je takvo ponašanje iz moje perspektive bilo nevjerojatno i potpuno neprihvatljivo.
Znam, reći ćete, pa nitko nije savršen, svi tračaju tu i tamo, ali bit pravog prijateljstva nije u tome da jedno drugog nikad ne iskomentiramo, Bože dragi pa svi imamo pravo na svoje mišljenje. Bit prijateljstva je biti čovjek. Biti oslonac i rame kad zagusti. Biti suučesnik i čvrsta ruka u trenucima radosti. Veseliti se međusobnim uspjesima i tugovati u porazima. Međutim, malo je ljudi koji zaista mogu priznati da su sposobni prakticirati takve odnose. Kad sam tek upoznala svog muža, čudila sam se što se ni sa kim pretjerano ne želi družiti te da su se razni prijatelji istopili onog trena kad se odlučio zauzeti za sebe ili kad je postigao uspjeh na poslovnom planu. Nije mi bilo jasno zašto je tako zatvoren, dok sam ja s druge strane potpuno otvorena, brbljava i dobroćudna. Uvijek sam bila glavni kolovođa, na svim tulumima zadnja ostajala, sve poznate i nepoznate taksirala, navažala, razvažala, pila beskonačno puno "cuga i kava", putovala, posuđivala odjeće, obuće i novce.. Kad biste upitali bilo koju osobu iz moje blizine kakva sam, ljudi bi redovno govorili: "Ta bi došla po tebe u 3 ujutro na kraj svijeta bez pitanja". Ipak, te prokleto nježne tridesete na jedan poseban način donose zrelost, mudrost i intuiciju. Nakon pregršt loših iskustva, loših ljudi, zlih jezika i površnih odnosa koji bi me energetski iscrpili, shvatila sam da sam jednostavno predobar prijatelj da bi se samo tako davala u odnosima koji su bili jednosmjerni ili komercijalni. To je značilo da je dragi mužić bio u pravu, pravo prijateljstvo ne postoji ili je toliko rijetko da ga se može staviti u muzej prekinutih veza. Ako ga nađete, ne puštajte ga - pravo prijateljstvo, ne mog muža. On je već sretno pronađen. ;)
Da sve ne bude tako crno na kraju, jer to jednostavno ne odgovara mojoj optimističnoj osobnosti, ipak su neka moja prijateljstva preživjela, a pronašla sam i nove krasne ljude koji su tu za mene. Svi oni ušli su u utrku mojih tridesetih godina, a iskreno se nadam da će opstati kroz sve izazove koje ovo desetljeće stavlja pred nas. Ako i ne bude tako, neću previše žaliti, jer znate kaj? Ja sam sebi jako dobar prijatelj, a u mužu sam pronašla i prijatelja i ljubavnika, stoga lažni moralistima i površnim poznanicima, koji čekaju da okrenem leđa kako bi poslali svoje otrovne strelice u mom smjeru, šaljem ljubav. Nadam se da ćete jednom shvatiti kako je život krhak i previše prolazan da bismo tratili svoje vrijeme pričajući o drugim ljudima. Radije govorite o sebi i svojim uspjesima, ma koliko oni mali ili beznačajni u vašim glavama bili. I još jedna stvar, ta Ivana s početka priče na kraju nije mogla bit bolji utjecaj na mene, i zato joj hvala od srca.
