Jesu li izumrli svi gentlemeni???

Gentleman
50+

 Suzy Josipović Redžepagić

Moje dame, danas ćemo pričati o NJIMA… Njegovo veličanstvo – MUŠKARAC!

Ah ti muškarci… Vječna tema, znam. Ne možemo bez njih, a uglavnom izvor su svih naših problema. One koje su u braku, manje-više nezadovoljne, rado bi van, a i dalje pričaju samo o NJIMA, a one koje nisu u braku – očajnički traže kandidata, samo da ne budu same i opet pričaju samo o NJIMA.
Knjige i knjige napisane su o muško-ženskim odnosima i primjenjivanju svih vrsta praktičnih savjeta od „Halo, halo Venera zove Mars“, do kako ih imati na oku (čitaj – lancu), kako imati bolji brak, više seksa, poštovanja, ljubavi…
Kako i oni cijeli život traže „onu pravu" i mi žene cijeli život smo u potrazi za čovjekom svog života, onim pravim. Priznale to ili ne.
Još kao mlade djevojke sanjamo o princu na bijelom konju, a kad dobijemo konja u ili bez bijelog princa (Prinz – njemačka marka automobila koji se proizvodila od 1957. do 1973.g.) gledamo kako da ga se riješimo, prebolimo, zaboravimo, izbjegnemo, zaobiđemo, ostavimo… I tako cijeli život…
 
Prinz
Princip je isti, sve ostalo su nijanse, kako kaže Balašević. Bar mi se tako čini. I zaista, kad naiđe netko tko je u najmanju ruku zanimljiv, da ne kažem nešto drugo, on nam postaje bog! Zašto?
Zato jer su svi frajeri dosadni. Uglavnom, u većini slučajeva, u 99 i nešto % slučajeva. Ne znam koji nije. Možda samo cirkusanti nisu ili netko tko se jako trudi ne biti dosadan, ali se ubrzo i on umori i pokaže svoje pravo lice. I tako u krug. U potrazi za onim pravim...
Koji je pravi? Koji je savršen? Ma, uopće ne mora biti savršen, samo da je normalan. Da, normalan. Koji je to, gdje tog ima, gdje to raste? Sve vrline sveli smo samo na jednu – da je normalan.
Pojam gentleman, po hrvatski gospodin (od latinske riječi gentilis) odnosi se na čovjeka dobrog i ljubaznog ponašanja. Samo to. Ne govorim sada o engleskom plemstvu i vitezovima ni o grofovima i barunima, ne govorim o prošlosti, o europskoj aristokraciji, govorim o danas, o 21. stoljeću, o Hrvatskoj. Govorim o muškarcima koji bi trebali biti gentlemeni.
Gdje su danas gentlemeni?
Sve češće mi se čini da su izumrli. Kao dinosauri, potpuno. Nitko više ni ne zna kako su izgledali ni kako su se ponašali. A sve je vrlo jednostavno - poštovali su žene. Istinski. Stvarno.
Bili su i frajeri i uglađeni. I macho i ljubazni. I sirovi i nježni. I intrigantni i pristojni.
Nije bitno ni obrazovanje, ni status, ni moć, nije bitna ni imućnost, ni porijeklo obitelji… Bitan je stav, osobni lifestyle, uljudnost, socijalna pristojnost, uglađenost, kultura, iskustvo života… Bitan je jednostavno – gard.
Takvog The gospodina s pokrićem odmah prepoznaješ. Njegova pojava sve govori čim se pojavi na vratima. A tek šarmom i osmijehom, lijepim riječima, gestama, ljubaznošću, pristojnošću, iskrenošću, spontanošću i svemu onome za čim svaka žena žudi – potpuno i trajno osvaja.
Možda je vrijeme da umjesto glupih i nepotrebnih predmeta u osnovne škole uvedemo obavezan sat za muški spol: Kako biti gentleman? Jer sve dok dečki očekuju da žene baš u svemu sudjeluju po pola, bojim se da je ipak ovaj svijet otišao kvragu. Zato se više i ne zna tko je i što je pravi muškarac.
Priznajem, možda sam ja staromodna i možda nisam u pravu. Al' kad vidim da muškarci više vremena od žena provode u kupaonicama, više novaca troše na samo centimetar/metar/kilometar većeg/boljeg/prestižnijeg/novijeg/modernijeg auta/broda/aviona ili slično… da ne kažem da im možda fale samo centimetri nečega…, muka mi je.
Takmiče se sa ženama, s drugim muškarcima… toliko su u žrvnju lažnih trendovskih vrijednosti da zaboravljaju na samu osnovu čovječnosti, muškosti – na svoju čast, na ljudskost, na ono možda najvažnije – na ponašanje prema ženama.
Uglavnom volim tradicionalne muško – ženske odnose i vrijednosti. Jer iskreno, ako ćemo sve same, a itekako možemo, što će nam onda muškarci? Za što točno oni služe? Ne trebaju nam samo vozači, nosači, j… Trebaju nam gentlemeni. Ipak smo mi nježniji, ljepši spol koji zaslužuje svu pažnju. Zar se ne okreće cijeli svijet oko žena? Ili bi se bar trebao okretati. Postoji li to još ikako i igdje?
Ne tražim da mi muškarac kuha, pere, pegla i čisti za mnom, to mi nije baš normalno, ponekad je naravno fora, ali ni ja se baš ne volim baviti popravkom žarulja, vešmašina, auta ili bilo čega takvog, ali ako treba - mogu. Ipak, volim da frajer bude frajer, u svemu, uvijek.
Jadni oni glupi frajeri koji i dalje neumorno varaju, izmišljaju i lažu uvjeravajući sami sebe da su kraljevi, carevi, bogom dani na vrhuncu svijeta i da im je tako baš dobro, zaboravljajući pritom da to sve rade sami sebe. Sebe varaju, sebe lažu i duboko su nesretni.
Zašto je tako teško priznati sebi, ženi, svima da je voliš i da je tvoja kraljica? Zašto je to tako teško pokazati? Pa nisi papak ako voliš, sretan si ako voliš, ako imaš koga voljeti, ako zaslužuješ i ako te zaslužuju, ako si našao pravu. Ako jesi – slavi!!!
Zašto je tako teško otvoriti vrata auta, pridržati kaput, stolac, natočiti vodu, vino, donijeti cvijet? Ne zaboraviti godišnjicu, rođendan? Iznenaditi, razveseliti, nasmijati, obradovati, izvesti, poslužiti, zaštititi, poljubiti, zagrliti, dotaknuti?
OK. Romantika je izumrla, nije više u modi. Kužim. I romantičari su dosadni. Jesu. Ali zar je tako teško znati i dosegnuti tu famoznu granicu kako biti u isto vrijeme pravi frajer, a biti uljudan, pristojan i poštovati ženu? Zar je to tako teško?
Gdje je točno nestala ta škole ulice? Škola grada? Bon-ton? Halo, zar u krajnosti ne postoje i priručnici ili tečajevi lijepog ponašanja? Mladi danas više ne znaju ni pristojno pozdraviti, razgovarati, a kamoli da ne kažem ne d'o bog pomoći starijima, djeci ili ženama. Gdje je nestalo ono: „Kuss die hand milostiva!?“ (prev. Ljubim ruku milostiva).
Kuss die hand
Kuss die hand
Kako danas majke odgajaju svoje sinove, što ih škole uče, kakav je to odgoj? Ili su škrti do srži ili rasipni kao šeici. Ili su primitivni ili feminizirani. Ili šovinističke svinje ili mamini sinovi. Sredine nema!
Možda smo mi majke krive…
Možda smo mi sve žene krive. Što možemo sve same pa se oni osjećaju ugroženo pa nas mrze. I prestaju biti gentlemani.
O hvala ti živote, što ipak pamtim sve one gentlemene. Što znam njihovo potpuno značenje. I tko su (bili) i kakvi su. Jer sva naša ženska djeca nažalost ne znaju i ne mogu znati i zato im je ovakvo ponašanje današnjih mladića i muškaraca normalno i super. Nama nije. I ne može biti. Nikada.
Srećom ipak postoji još poneki POSLJEDNJI MOHIKANAC…
Pitam se kuda ide ovaj svijet i kuda idu muškarci???
PS.
Kćer me upravo pitala: Mama pišeš li ti kolumnu ili SF?
 

Slični članci: