Suzy Josipović Redžepagić: JA

50+

Suzy Josipović Redžepagić ostavila je neizbrisiv trag u modnome svijetu. Osim što je bila najpoznatija manekenka u bivšoj Jugoslaviji, osnovala je i vodila prvu privatnu modnu agenciju, te pokrenula prvi 'Tjedan mode' u Hrvatskoj. Nedavno je proslavila svoj pedeseti rođendan, te je sada napokon spremna da osim recepata za ukusnu hranu, a koje možete pronaći na ovom LINKU, sa čitateljima Wall.hr-a podijeli i svoje recepte za dobar život.

"Tek s 5 banki si kompetentna da pričaš o čemu god hoćeš, o svemu što znaš, što si doživjela. Do sada si učila, iskušavala, iskusila, naučila i griješila, ali nikada prije nisi sve to tako čisto vidjela. Sada „život“ možeš i podijeliti s drugima, prenijeti iskustvo, te ispričati priču..."

Suzy Josipović Redžepagić
Suzy Josipović Redžepagić

Povodom „Dana žena“ pišem svoju prigodnu kolumnicu i naravno, u središtu zbivanja je ONA, odnosno ŽENA, ovaj put JA, tako da ću ovaj tekst napisati u prvom licu.

Moj novi projekt kojemu se od sada pa nadalje posvećujem kao niti jednome dosad je: JA.

Svečano prisežem samoj sebi kako ću si biti VAŽNA. Jako važna. Odlučila sam biti zvijezda vlastitog života, pritom ne dajući za pravo NIKOME da me naziva narcisoidnom, egoističnom i egocentričnom.  Jednostavno smatram kako je došlo vrijeme da samoj SEBI pristupim na način kako i inače pristupam projektima - detaljno, od početka do kraja, ulaz – izlaz, s mentalnom mapom ako treba, a treba… jer nekako mi se čini da sam to polje JA sama pomalo zanemarila… Naravno da su svakoj majci njezina djeca najvažnija, svakoj uspješnoj direktorici, poduzetnici jedna od najvažnijih stavka u životu je posao, domaćicama savršena kuća i kuhinja, ali svakoj ženi trebala bi biti najvažnija prvenstveno ONA SAMA. Jedino tada ona daje svoj maksimum, jedino tada je sretna.

Što projektom JA točno želim postići? Koji je plan, koji su ciljevi, alati, načini? Idemo redom:

Želim se dobro osjećati u svojem: 1. tijelu – psihički i fizički i 2. okruženju – namjernom ili slučajnom, potrebitom ili željenom.

Želim svaki dan, tih 86.400 sekundi (kako je s razlogom izračunao simpatičan Kenan Crnkić, autor knjige „Pazi kojeg vuka hraniš“) provesti onako kako želim. Ako ih ne iskoristim u punom smislu riječi, nepovratno ću ih izgubiti, a svakako ne želim da 86.400 sekundi budem ljuta, tužna, ogorčena i nezadovoljna sobom te svijetom oko sebe (kao što nažalost pod okovima stvarnih i nestvarnih problema danas većina ljudi i jest). Svi sivi, mrzovoljni, depresivni, nitko se više ne smije, ničemu istinski ne veseli… oni koji se „vesele“ danas to rade, rekla bih, 90% lažno, virtualno, izglumljeno. Zbog nekoga ili nečega, ne zbog sebe.

JA svečano obećavam, svakodnevno posvetit ću se SEBI. Najbolje što znam i umijem.

Kako se kaže: „Na se i poda se.“ Nešto malo i „u se“ jer i to je jedan od zadataka, manje i kvalitetnije jesti. Jedino što mi je ostalo nedirnuto i gdje ne trebam nešto izgraditi od početka, nešto s čim sam neupitno zadovoljna je ta moja unutarnja istina, moja srž/bit/osnova od koje uostalom sve i kreće… Taj moj mir, ispunjenost, moj odgoj, znanje, mudrost, duhovnost i iskustvo, sve što me čini. I iako dobar temelj imam, životne okolnosti su ipak drugačije… Savršeno znam što bi trebalo, ali nikako da se pokrenem. Upijam, učim, slažem, preslagujem, procjenjujem, ali i dalje ne živim onako kako bi htjela. I dalje spletom svih okolnosti nisam ja JA.

Ne, nisam nezadovoljna životom. Štoviše, preponosna sam na sve što sam do sada izgradila, podigla i napravila. Tri odrasle kćeri, suprug, dom, posao… Zahvalna na svemu.

Ali istovremeno sam i hrabra i slobodna da otvorim svoje srce i zapitam se: „A gdje sam tu JA?“ Sebe sam zanemarila. Dajući energiju drugima, ostajem bez iste. I zato odlučih promijeniti prioritete i podići samu sebe na vrh ljestvice. Jer u protivnom sve moje znanje, samopouzdanje i sve što jesam i što pričam da jesam – pada u vodu. I smatram da je to sasvim normalno, s obzirom na moje „srednje“ godine. Doduše, možda sam to trebala i ranije napraviti. Naravno da ti s pet banki ne može biti bitno ono što je bilo s 20, ni s 30... jer sve se mijenja, mi se mijenjamo. Nema to toliko veze ni s hormonskim promjenama, pojačanom osjetljivošću, ženskom menopauzom ili muškom andropauzom, jednostavno to je tako – ništa više nije isto.

Većinu stvari koje sam trebala napraviti, sam napravila. Sada ću se fokusirati na sebe i sve stečeno znanje početi primjenjivati. Ono osnovno: radit ću samo ono što želim. Je, to je svakako privilegija i luksuz. Ali žena u mojim godinama zna što je za nju najbolje. Osjeća i osluškuje svoje potrebe, svoje tijelo, svoje želje i svoju mudrost. Koliko god se okolina trudila provoditi svoje zahtjeve, ultimatume, želje i protokole ja ću provoditi samo SVOJE.

Želim li cijeli dan nestati iz vidokruga svih koje poznajem da bi nahranila svoju dušu i napunila svoju životnu bateriju, nestat ću. Želim li cijeli dan provesti u krevetu odmarajući se i sanjariti, provest ću ga tako. Želim li plesati, plesat ću svim srcem, a nadam se i tijelom. Slušati muziku koju volim, pjevati iako nemam sluha, baš me briga. Cijeli dan gledati filmove ili sapunice – o da. Čitati svoje brdo knjiga koje su mi, uostalom, jedna od najvećih ljubavi cijeli život ili pišući svoje priče, svakako. Kuhati za svoj gušt i još više hedonistički uživati u svakom zalogaju i gutljaju dobrog vina, pod obavezno. Putovati, ploviti, letjeti, skakati, trčati, plivati, roniti, gledati zalazak sunca, zvjezdano nebo… Provesti s prijateljicama dane, noći smijući se i prepričavajući životne anegdote, bezazleno tračati i najviše se smijati svojim vlastitim glupostima, naravno. Istinski i strastveno voljeti i ljubiti čistog srca bez primjesa, zadrške, bezuvjetno, da. To i je smisao života. Samo se veseliti i radovati svakoj onoj danoj sekundi od onih naših 86.400 dnevno…

Jer samo u jednom momentu sve prestane. Bolest, tragedija, udes… i nema ničeg više. Da se svatko od nas barem jednom dnevno sjeti kako je život krhak i nepredvidiv, kako je vremenski ograničen, da nećemo vječno živjeti, ne bi se zamarao nevažnim sitnicama, bio zao, čeznuo za lažnim vrijednostima i halapljivo nagomilavao svoje materijalno bogatstvo.

U grob ne nosimo sa sobom komfor, ni vile, ni bazene, ni brodove ni skupocjene automobile. U grob svi odlazimo sa svojim ispunjenim i sretnim životom ili duboko nesretnim. A ta sreća nije ono što odijevamo i kakvim se prikazujemo, ta sreća je u nama samima i u načinu na koji živimo.

Vrlo sam tužna kad spoznam da svi i sve se gleda kroz prizmu materijalizma i statusa. Do jučer prijatelj, postavši ministar, predsjednik uprave, vlasnik svemira… više se ni na telefon ne javlja. Zaboravio je tko je. Igra svoju glavnu rolu života i ima amneziju, zaboravio je tko je bio prije i tko su mu bili prijatelji bez interesa prije, kad nije imao „ništa“ i kad je bio „nitko“. Ne želim živjeti u takvom svijetu. Ne želim biti okružena ljudima koji se druže po količini novaca koju posjeduju, statusno, interesno. Uzalud im sve pare ovog svijeta, uzalud im što su slavni i poznati, kad su i dalje duboko nesretni, frustrirani i tjeskobni. Ne želim biti takva, ni s takvima. I zato, ovo su moja životna zadovoljstava kojih ću se držati kao „pijan plota“:

  1. S obzirom na to da najbolje poznajem samu sebe, prihvaćam se kao takvu kakva jesam, sa svim vrlinama i manama, ružnu ili lijepu, pametnu ili glupu, sa šarmom i seksepilom ili s borama i celulitom. Slušam i volim svoje srce, svoju snagu i samopouzdanje, volim se najviše, potpuno, bezuvjetno, istinski, iznutra, izvana, sa strane, cijelu.
  2. Svaki dan regeneriram i hranim svoju dušu i svoje tijelo samo probranim užicima i ugodama.
  3. Autentična sam i to znam, uvijek sam i bila samo svoja, slobodna reći, učiniti, nositi što god želim, bez ustručavanja. Sada više nego ikad prije.
  4. Sama donosim odluke vezane za sebe i svoju stvaralačku energiju.
  5. Sve manje pristajem na kompromise.
  6. Sve češće kažem glasno i jasno NE.
  7. Dobro razmislim prije nego kažem DA.
  8. Jako dobro znam što hoću, a što neću.
  9. Ne brinem više o svima i svemu.
  10. Ne uklapam više sebe u nečije potrebe i očekivanja.
  11. Ne brinem o tome tko će što misliti. Apsolutno mi je nebitno.
  12. U mom rječniku postoji rečenica koju često izgovaram: Je…* mi se (i istoimena knjiga koja je btw. zgodna za pročitati, čisto kao podsjetnik)
  13. Opraštam svima. Svima. I sebi i drugima. Sve. Istinski. Od srca. Zbog sebe, ako zbog ničeg drugog.
  14. Svaki dan ponavljam ključnu životnu riječ OTPUSTITI. Da, otpustiti sve probleme, dugove, brige, tugu, razočaranja, nervoze, sve loše… Koliko njih, velikih vjernika izgovori na misi onu“… i otpusti nam duge naše…“ da nemaju pojma što to uopće znači, a još manje da to primjene u životu.
  15. U velikom luku izbjegavam sve negativne, zločeste, zle, zavisne, ljubomorne, cinične. Ne dajem im niti sekundu svog dragocjenog vremena. Neka troše svoje!
  16. Puno i glasno se smijem. Ako nemam kome ili čemu, sebi!
  17. Bezuvjetno i potpuno predano volim i uživam u samom činu davanja ljubavi onome koga volim.
  18. Primam iskrenu ljubav s radošću.
  19. Svakodnevno uživam u sve više sekundi od onih 86.400 dnevno.

Svim ženama želim od srca sretan Dan žena i danas i sutra i svaki dan. Mislim da smo sve zaslužile da slavimo SEBE i ŽIVOT svaki dan!!!


Slični članci: