Internet na odmoru

Selfie u crvenom by Valerija Đurđević

Valerija Đurđević, uspješna je poduzetnica koja stoji iza projekata poput hvalevrijednog Dislajkaj mržnju, autorica je zanimljivih knjiga Kako preživjeti prekid, a da se ne preselite u septičku jamu i Preko posla do kreveta, a piše i tekstove pjesama za domaće izvođače.

Internet
Internet

Vrijeme je godišnjih odmora, iako kiša svako malo tvrdi suprotno, kalendarski smo ušli već u drugi mjesec ljeta, omiljenog godišnjeg doba svih ljudi i onih koji se tako osjećaju. Osobno, meni je ipak draža zima, ali neću sada coprati. Ono što je zajednički nazivnik mojih ljetovanja, a vjerujem da će se i mnogi od vas prepoznati, definitivno je muka s internetom. Mogu otići na najfensi mjesto na svijetu, najljepši otok, u najskuplji hotel ili najpoznatije ljetovalište i svejedno ću morati svijećom tražiti dial-up vezu iz devedesetih. Zašto je tomu tako pokušala sam danas objasniti, ali krenimo ispočetka.

Slučaj prvi:

Ljeto na Pagu

Pag, jedan od meni dražih otoka, od milja ga zovem Ćelavi otok, a otkad sam se udala za jednog ćelavca, Pag mi je postao omiljena destinacija za odmor i partijanje. Plus, sve si mislim kako se svi ćelavi ljudi ziher međusobno poznaju, možda i moj muž sretne nekog frenda bez kose pa se usput lepo podruže. Kad smo stigli u Novalju, točnije ispred apartmana koji smo rezervirali preko interneta, ugodno smo se iznenadili. Osim što poslovođa nije znao da mi stvarno dolazimo jer, citiram, mislio je da ga moj muž zeza jer mu je glas vrlo sličan kao jednom njegovom frendu koji se isto igrom slučaja zove Boris (?). Na stranu zbunjenog poslovođe kojeg ćemo zvati Drago, sve je izgledalo u najboljem redu. Ubrzo smo se smjestili i osvježili, i naravno, prvo pitanje (osim gdje ćemo spavati, piškiti i kakiti) bilo je "Je li vam radi internet?", obzirom da gotovo u svim mjestima na našoj obali ne postoji 3G veza već samo E (Edge - razina dial-up konekcije op.a.) koji te često dovede na edge živaca. Simpatični, ali i dalje zbunjeni Drago, rekao je da sve radi i da će nam za par minuta sms-ati šifru budući da je nije znao napamet. Mi smo nastavili dalje svojim poslom nišnerađenja, ali vrativši se navečer u apartman shvatili smo da nam nije ništa javio. Boris je sišao dolje i našao Dragu u uredu te se dočepao šifre. Vratio se gore i ubrzo ustvrdio kako signala ima, mreža radi, ali šifra nije ispravna. I tako su počele naše muke. Svih sedam dana što smo bili tamo internet nije radio. Zapravo, internet je radio, ali mi odgovarajuću šifru nismo imali. Svaki dan pitali smo Dragu da nam da šifru, a on je uporno ponavljao:

"Pa kako vama ne radi? Meni dolje hvata?!"

"Drago, hvata i nama, ali NEMAMO ŠIFRU. Trebamo šifru da bismo se spojili, jelte?!"

"Aha, a joj ne znam kako, meni sve hvata, moram zvat Zagreb."

I tako je on svaki dan "zvao Zagreb", a ja sam to uredno zamišljala na dva načina; kao da zove Grad kao instituciju ili kao da zove cijeli grad i uvijek bih se davila od smijeha. Nakon otprilike četvrtog dana, bez interneta naravno, shvatili smo da će tako ostati do daljnjega obzirom da je svaki razgovor o tome ovako tekao:

"Pa kako ne hvata, meni dolje normalno hvata."

"Hvata i nama mrežu, ali ne radi šifra."

"Aha, moram zvat Zagreb."

"Drago, jesi zvao Zagreb?"

"Joj, jesam, ali me stavili na čekanje, a onda su mi jedni gosti odlazili, pa sam rekao poslije ih nazvati, a kad sam poslije zvao rekli su mi da signal normalno hvata."

"Drago, SIGNAL I NAMA NORMALNO HVATA, ali trebamo ŠIFRU da se možemo spojiti."

"Aha, ništa, moram opet zvat Zagreb."

Nakon sedam dana mi smo otišli dalje, a brijem da Drago i dan danas svaki dan zove Zagreb, tko zna, možda  mu se i sam Bandić javi pa riješi problem interneta na relaciji Novalja-Zagreb.

Slučaj drugi:

Medeni mjesec u Dominikanskoj republici

Znam, što će nam internet na medenom mjesecu, i bit ću iskrena i nije nam ni bio potreban, ali kad shvatite da je minuta poziva iz te daleke zemlje jebenih 17 kuna po nanosekundi, onda je ipak jednostavnije preko wifi-a zvati obitelj i prijatelje. Smjestili smo se u hotel 5* all inclusive, ovaj podatak inače ne bi bio relevantan, osim u slučaju priče o internetu. Naime, imaju oni internet kao pravi fancy american resort, ali on je parcijalan. Radi samo na plaži, i to na točno određenim ležaljkama pod točno određenim kutem, i eveeeentualno u apartmanu, ali isključivo na terasi. Ako ste mislili da smo se ovog puta mogli osloniti na 3G, krivo ste mislili! I u dalekim destinacijama nastavlja se tradicija Edga, ovog puta na rubu svijeta. Boris se u početku trudio, na svom balkanskom engleskom koji više sliči na piđn ingliš nego na išta drugo, upitati što je s internetom, ali bez imalo sreće. Dominikanci pričaju prvenstven španjolski (koji osobno pričam solidno i razumijem komplentno, ali nisam se htjela miješati) i engleski koji više sliči na esperanto. Pitanje "are you comfortable" kod njih se izgovara "ar ju kontabl?", a kad naručimo doručak u sobu oni donesu ručnike, jer ham and eggs kod njih valjda znači hands and legs, stoga mislim da tu staje svaka mogućnost sporazumijevanja oko jačine wifi-a, pa sam u jednom trenutku ustvrdila kako možda i oni moraju zvat Zagreb.

Slučaj treći:

Ljetovanje s prijateljima na Korčuli

Nakon što smo sami sebi bili dovoljni skoro dva tjedna u Dominikanskoj republici, na našem daljnjem ljetovanju pridružio nam se jedan osebujan par, ne smijem ih previše opisivati da se ne bi osjetili izloženi javnosti, samo ću reći da je on ćelav, a ona nije. Zapravo, ona je jedna prekrasna kosata mlada žena (ni u kojem slučaju mi nije rekla da to napišem). I super smo se našli, družimo se jako često, a ćelavac broj 2 usudio bi se reći da je to čak i prečesto. Navikli smo da je on dežurno gunđalo kojeg od milja zovemo Grinch pa se nitko više ni ne obazire na to što on mrmlja, osim kad je i ovdje internet postao issue. Čim smo stigli na Korčulu i smjestili se u prekrasnu vilu s bazenom koja izgleda čak i bolje nego na fotografijama, ćelavac broj 2 i njegova draga upitali su za internet obzirom da moraju raditi i da bez mailova ne mogu preživjeti niti jedan jedini dan. Nama je to bilo razumljivo, ali moj ćelavac i ja smo se već bili pripremili na najgore. Dovršili smo sve svoje poslove prošli tjedan u Zagrebu i mogli smo opušteno plutali hrvatskim otocima. Jedino je ostalo otvoreno pitanje ove moje kolumne i načina na koji će vas ona pronaći, ali nisam se oko toga previše uzrujavala. Simpatični je gazda rekao da wifi inače radi, ali da ima zadnjih dan, dva (gle čuda) nekih problema s hvatanjem signala, tako da internet samo radi na jednom manjem dijelu terase. Ćelavac broj 2 odmah se pobunio u svom stilu, tako da je gazda obećao da će "zvat Zagreb." I tako se povijest skoro pa ponovila, u sobama nam je svima Edge, po dobrom starom običaju, a ako nešto želiš poslati, morat ćeš se prošetati do bazena. Možda to i nije tako loše (?).

Na kraju ove komedije, shvatila sam da je internet, iako za pojedine od nas prijeko potreban za obavljanje posla, i dalje nedovoljno razvijeni alat na mjestima na koje ljudi dolaze na odmor. Možda je to zato što zaista žele da se odmorimo, da se međusobno družimo i ne visimo svakih petnaest minuta na Instagramu. Ili jednostavno svaki otok u Hrvatskoj mora zvati Zagreb koji ne da je samo glavni grad ove naše državice, već i glavni provider svega ikada što veze s internetom ima. Bilo kako bilo, ova moja kolumna ipak vas je sretno pronašla, a ako ste i vi na odmoru u nekoj destinaciji u kojoj imate muke po internetu, možda je vrijeme da zatvorite laptop i okrenete se onome do vas, sigurna sam da će vam imati puno toga za ispričati. Osim ako i on/ona ne mora zvat Zagreb, je'ote Zagreb!


Slični članci: