Duševni preporod

Ljubav
Ljubav

MIR je riječ koju sam počela cjeniti više od svega na svijetu.

Pravo značenje te riječi može se shvatiti tek uz određeno životno iskustvo i naravno, uz određeni broj godina nezadovoljstva, bilo to na poslu ili privatno. Tek kada okrenemo životnu stranicu i počnemo disati punim plućima, shvaćamo koliko smo dugo nešto trpili, bili nezadovoljni ili nesretni, a da toga nismo bili u potpunosti svjesni.

Mnogi se neće samnom složiti, ali nije sva sreća u novcu (sad će opet reći ona ga ima pa joj nije važan, da ga nema, bio bi joj i te kako važan). Da, možda ima istine i u tome, novac nam puno toga omogućava i olakšava, zbog njega radimo iz dana u dan, cijeli život, no ona prava istinska sreća je ipak - nešto sasvim drugo...

Ponekad mi se čini je da novac proklet. Poznajem toliko puno ljudi koji imaju impresivne bankovne račune, prevelike kuće, luksuzne automobile i ogromne mogućnosti, a istodobno su beskrajno nesretni, očajni i depresivni. S druge strane poznajem sreću, toplinu, iskrenost, pažnju, nježnost i davanja koja su iskrenija i vrijednija od bilo kakvih aviona i kamiona...

U životu treba uživati kad god je to moguće, na sve načine i to onako od srca, punim plućima, a nikako ne dopustiti da smo nekome samo modni dodatak, trenutno sredstvo užitka ili okvir bez slike.

Danas se sve može naučiti pa tako i kako biti sretan i zadovoljan. Naravno, sretni možemo biti i sami i uz voljenu osobu koja nas čini takvom.

Moj stav je tu vrlo jasan i direktan. Ne želim da me bilo što žulja u cipeli, ne želim laži, nezadovoljstvo, depresiju, dosadu i tugu u svom životu, samo želim OSMIJEH.

Osmijeh na licu postao je moj kriterij odabira osoba s kojima želim provoditi vrijeme, bili to prijatelji ili osoba kraj koje se želim buditi.

Nedavno sam s prijateljicom pričala o tome što nas žene čini sretnima i složile smo se oko nekoliko ključnih činjenica. Uglavnom, svaka žena želi isto...

Velika je sreća imati osobu uz koju osjećaš mir i zadovoljstvo, svoju drugu polovicu, a danas je to vrlo, vrlo teško ili gotovo da ne postoji.

A zašto je to tako? Zato što mi sami nismo sretni. Dakle, mi sami apriori moramo biti ispunjeni, zadovoljni, mirni i sretni. Tek kada pronađemo svoj vlastiti mir, kada smo sretni sami sa sobom i kada uživamo u tome što smo neovisni i samo svoji, tek tada možemo biti sretni i s nekim drugim i dati mu se potpuno, bezuvjetno i nesebično.

Sreća je probuditi se s osmijehom na licu, sami ili kraj nekog. Sreća i zadovoljstvo u svakodnevnici, u svim onim malim stvarima koje nas vesele, u detaljima, u ljubavi, u djeci, životinjama, u poslu kojeg obožavamo i koji nas veseli... sve to nas ispunjava i hrani. Zbog toga i za to vrijedi živjeti.

Ako uz to imamo sreće i pronaći partnera ili prijatelja koji je karakteran, odan, pametan, zanimljiv, duhovit, sposoban i vrijedan - to je sreća...

Godine naravno tu nisu bitne, iako, osobno se ne mogu zamisliti ni uz nekog dedu i nekoga tko iz vodice stavlja protezu... to baš ne, ali itekako mogu uz nekog "mog", tko je u svakom trenutku tu, tko me usrećuje, a da pri tome ima dovoljno iskustva i znanja da me zna zadržati, nasmijati i usrećiti, pločice i lijepe okice su samo bonus plus. Meni je takav "netko" pojam sreće...

Sreća se sastoji od mnogo malih srećica, mnogo sretnih trenutaka... treba znati prepoznati takve trenutke i uživati u njima. Baš ništa nije trajno, ne postoji trajna sreća, samo trenutna. Treba biti čarobnjak i u ovim teškim vremenima znati si od života napraviti rapsodiju, naučiti biti sretan i zadovoljan. Sreća je naš duševni mir, a sve drugo pre brzo dođe i prođe... Ono što ostaje i što se pamti su lijepi trenuci. I MIR s kojim se budimo i koji živimo.


Slični članci: