Dopisnik iz centra: Oda anonimnim herojima

Dopisnik iz centra

Kako bi se shvatila uloga 'Dopisnika iz centra', vrlo je važno za znati da to nije oduvijek i zauvijek jedan te isti čovjek. Svako vrijeme, naime, nosi nekog svog 'Dopisnika'. Prvi je bio nepoznati autor duhovitih stihova o klijenteli u kavani Medulić koji je u "Kalendaru zagrebečkom" 1845.g. objavio rugalicu anonimnog autora koji kritizira običaje, modne ludosti, književnike Gajeva kruga i poročni život kakav se vodio u kavanama, a nakon njega bilo ih je još mnogo. Jedna je bila čak i 'Dopisnica'. Njezin spomenik i danas, s kišobranom u ruci, ponosno stoji na sred Tkalče...

Trenutni vršitelj dužnosti 'Dopisnika' svoje priče objavljuje na Wall.hr-u od 2014. godine, a prije toga to je činio na portalu Jutarnjeg lista, sprejem po gradskim fasadama, nožićem na školskoj klupi i markerom po vratima javnih toaleta.

Gledam neki dan svog starog prijatelja Antu Perića kako prelazi zebru tamo na križanju Kralja Držislava i Draškovićeve. Bio je u društvu kolega s posla koji su glasno pričali i smijali se, a on se, pomalo zapostavljen, vukao za njima u nekoj ljubičastoj vestici. Pitao sam se tada, gledajući ga tako izoliranog od društva, znaju li te njegove kolege kakav je taj Ante nekoć bio malonogometaš. Pamtim još njegov gol protiv favorizirane Račekove ekipe na terenima ŠRD Kozjak kada je s nekoh 15-ak metara iz kosa skinuo prašinu s Jozićevog gola i svojoj ekipi donio važnu pobjedu. Jozić je, uzgred kazano, onaj Mario koji je branio i u Dinamu. Imaju li oni pojma, dok ga tako ignoriraju, kakva jebena legenda za njima tako lagano, pomalo lijeno hoda? Nešto poput Alesandra Del Piera... Da su iole svjesni toga, ili da se, eto, za vrijeme pauze prestanu kreveljiti k'o neki degenerici i obrate pozornost na tu veličinu s kojom imaju sreću dijeliti radni prostor i osmosatno radno vrijeme, nosili bi ga na ramenima preko te zebre u Draškovićevoj kao što smo to mi u više navrata činili na Kozjaku, a prije toga i na Jordanovcu. A, isto tako, pitam se znaju li oni dole na zavodu za zapošljavanje - oni službenici za šalterima koji ga redovno odbijaju jer u Hrvatskoj navodno nema potrebe za magistrima agronomije (nek idu u Kanadu, ko ih hebe) - kakav je pjesnik moj prijatelj Ico? Čovjek je vjerojatno posljednji homosapiens u Europi koji se bavi poezijom, i to - pazi ovu avangardu - uličnom i ljubavnom (!), a njih se to uopće ne tiče i na njega gledaju samo kao na još jedan broj od onih tristo i nešto tisuća.

Istovremeno, broj zgodnih djevojaka s kojima je bio moj frend Dino tijekom našeg odrastanja, a pogotovo u adolescentskoj fazi, vjerojatno ni on sam točno ne zna. Zasigurno nije daleko od ovog gore navedenog... Njegovo oko za prepoznavanje mladih talenata oduvijek je bilo na razini onih najboljih skautova Ajaxove škole nogometa, samo za žene, pa bi tako svega par mjeseci prije nego bi neka cura napravila onaj kvantni skok iz sramežljive djevojke koju nitko ne primjećuje, u vrhunsku žensku za kojom slini pola grada, on bi je zakapario. Cijeni li tko od onih nesofisticiranih mrmota taj njegov talent dok se tamo po udrugama navijača Dinama i Maksimira bori za pravedniju situaciju u svom voljenom klubu i Hrvatskom nogometu? Ili od tog njegovog broja osvojenih ženskih srca, u tom agresivnom svijetu sjevernih tribina više cijene broj razbijenih glava? Ne znam, međutim, ni ja, da li se on još uvijek time bavi ili je sada u nečemu drugom (možda je opet aktivan na hip-hop sceni), jer ga nažalost već dugo nisam vidio, a ni danas se nismo uspjeli naći jer nije bio na kvartu kad sam ga zvao. Obavljao je nešto na Ravnicama.

Sva sreća, pomislio sam tada, da ni tamo ne znaju kakav je to švaler bio jer kada bi se saznalo koliko im je mladih talenata pokupio upravo s tog kvarta, onemogućili bi mu i da pojede pljeskavicu kod Srbina, a kamoli da obavi to nešto što je danas obavljao.

Imaju li, nadalje, oni kreteni iz centra grada, oni koji iz Praške kroz Marićev prolaz žure u Gajevu, uopće pojma o tome kakva legenda vrti kebabe u maloj Rubeljovoj radnjici s lijeva? Dok su oni još s bakom jeli kolače na Jelačić Platzu i pričali o tome kako su proveli svoj dan u francuskom vrtiću, Lima je predvodio kvartovsku bandu o kojoj su novine tada iscrpno izvještavale te se njegova fotografija u Jutarnjem listu još uvijek koristi kada god netko odluči pisati o nasilju među maloljetnicima. Iznad fotografije uvijek piše ono: "arhivska", ali njegova poza na njoj - kako cipelari nekog za tu priliku namještenog jadnika - zapravo je 'legendarna'. Nije on, međutim, bio neki nasilnik ili buller, kako je to danas moderno nazivati, niti je ikoga mučio i ugnjetavao poput mnogih ratnih zločinaca u nastajanju s kojima sam tada dijelio školske hodnike, već je jednostavno bio zajeban i volio je upadati u probleme. Isto tako, volio je i jednu Petru, ali to sada nije toliko važno i spominjem samo kako bi ti slučajni prolaznici kroz Marićev prolaz saznali i za njegovu nježniju stranu. Takav je još samo bio Križan, koji je već u osmom osnovne dolazio s autom u školu i parkirao na mjesto rezervirano za profesore, ali ni za to ne znaju oni pijani turisti koji nakon izlaska u šibensku Haciendu stanu na ugabalište pokraj ceste da pojedu topli sendvič iz njegove mobilne prikolice...

I, ima takvih anonimnih heroja još mnogo više, svatko ih bezbeli poznaje nekoliko te bi ih pod hitno trebalo zaštiti kao neki gradski spomenik kulture ili , štajaznam, kulturno i društveno dobro, a ne da uslijed svakodnevnih gluposti, promjene društva, okoline ili posla, tako neke važne životne priče, ličnosti i događaji od krucijalnog značaja u jednom mikrokosmosu koji smo nekoć u životu nazivali “svojim”, nezasluženo padnu u zaborav.


Slični članci: