Čovjek je velik toliko koliko daje

| Lifestyle |

Humanost

Biti human

Biti human i velikodušan, biti topao i osjećajan su karakteristike ljudi koje se danas, pogotovo u ovo ludo vrijeme izuzetno cijene, a koje su na žalost rijetke. Pomoći, pružiti ruku kada je potrebna, posebno onima koji su teško bolesni, čije su dijagnoze jezive, čak na prvi pogled bez ikakvih šansi za izlječenje, obiteljima koje žive na ivici siromaštva i koje jedva skupe novac za režije, a cijena liječenja njihove djece doseže milijunske iznose. Često su šanse za ozdravljene vezane za skupe međunarodne klinike koje ne priznaju humanost, samo sumiraju profit pa je darivati sredstva, koliko god mala ili velika bila,  gesta i korak koji bi trebao biti normalan, human, socijalan, posve prirodan i uobičajen.

U posljednje vrijeme imali smo prilike čak u nekoliko navrata vidjeti kako se ipak uspijemo ujediniti, od političara do menadžera, od novinara do malih ljudi te je u kratkom vremenu žurno skupljeno više milijuna kuna pomoći za liječenje u inozemstvu jer je to bio nažalost jedini izlaz te kako smo svi brzo reagirali kada je bilo najpotrebnije. Naravno da su tu mediji odigrali ogromnu ulogu stvarajući pozitivnu društvenu klimu za prikupljanje takve financijske pomoći neophodne za liječenje te malene nedužne dječice koja se bore za svaki trenutak života.

Hrabrost i odvažnost svih onih teško bolesnih koji se bore za svaku sekundu svog života u svima nama pa i onima bez nekih velikih emocija mora pobuditi osjećaj za humanost. Dokazali smo da je Hrvatska zemlja puna senzibiliteta prema ugroženim i bolesnim osobama, posebno djeci, a ujedno smo pokazali da smo narod kojem je mjesto u Europi.

Puno se je pisalo o donacijama, o ljudima dobre volje... Znam da nažalost isto toliko ima i onih koji su se oglušili na vapaj za pomoć jer njihovi životi, njihova ega i njihovi „veliki“ problemi su im jedino bitni. Da, ima nas svakakvih... Nažalost, ima velik broj ljudi do kojih takve tragedije ne dopru... mada ima i onih koji širokogrudno daju i pomažu na sve strane i jednostavno su nesretni kad vide da njihova pomoć ne može ići u svim smjerovima i na sve adrese koje takvu pomoć istinski trebaju.

Nije stvar u količini novca nego u količini dobrote

No u svemu tome, najviše me dirnula jedna priča koju su objavili mediji, a tiče se humanitarne akcije skupljana novca za malu Noru... Beskrajno veliko srce i toplina slijepe žene koja je uplatila 8 kuna Nori bila je razlogom da napišem ovu kolumnu. Zar ipak postoji netko na ovome svijetu topao, brižan i da suosjeća, a da ujedno i sam ima takve ogromne probleme i takvu životnu nesreću? Kada sam pročitala taj tekst tisuću pitanja mi se nametnulo... Tih 8 kuna je toliko veliko, više od cijelog nečijeg bogatstva jer to je odraz humanosti, ljudskosti i dobrote koja me uvijek ispočetka iznenadi i obori s nogu... U taj novac utkana je neviđena dobrota, velikodušnost, ljubav, nježnost i silna želja pomoći nekome, pomoći u ovom slučaju da malena Nora ozdravi i dobije novu šansu za život. To je gesta vrijedna divljenja jer nije stvar u količini novca nego u količini dobrote. Puno poruka stoji iza toga i svi mi bi trebali slijediti takav primjer dobrote i humanosti.

Okreni se oko sebe

Samim tim naravno ne umanjujem niti velike donacije uspješnih i moćnih poslovnih ljudi koji od srca pomažu i bez čijih sredstava ne bi bilo moguće platiti takvo skupo liječenje na prestižnim klinikama, svaka čast. Ali takve donacije jednostavno trebaju biti normalna stvar u svakom društvu. Doniraj onoliko koliko si u mogućnosti, ali doniraj jer najmanje što možeš je biti čovjek!

Nekome je Bog dao talent, pamet, sposobnost da zaradi, da bude uspješan, a s druge strane puno ljudi je osakaćeno samim rođenjem i zato se treba malo okrenuti oko sebe jer već na prvom koraku možemo napraviti dobro djelo, a zbog kojega ćemo biti sretni cijeli dan jer smo nekoga usrećili pa i najmanjom sitnicom. Neopisiv je osjećaj kada vidiš radost u očima osobe kojoj si pomogao na bilo koji način i bilo kojom gestom. Ali te geste moraju biti svakodnevne i ne samo okrenute ljudima nego i životinjama koje su nevine, a koje se nalaze napuštene na milost i nemilost svakodnevnice, a često i divljaštva ljudske vrste (posebna tema)... Ta bića su iskrena i isto tako cijene i vraćaju ljubavlju, ponekad i više od ljudi, dobrotu koju im pružamo. I njima treba pomoći, udomiti ih, nahraniti, pomaziti.

Čovjek je velik toliko koliko daje. Treba davati od srca onim ljudima koji su u teškoj životnoj situaciji i bez pomoći. Treba uvijek imati na umu: Kolo sreće se okreće, tko danas bi gore, sutra bi dolje. Svakome se može dogoditi, svakome i sve: bolesti, neimaština, bankrot, potresi, poplave, nesreće, razne tragedije... Uvijek, kad god možemo treba pomagati jer to je osjećaj koji svakog čovjeka (naravno, onoga s dušom) čini velikim, ispunjenim i sretnim čovjekom. A poanta života je biti sretan, zar ne?