1,8 promila je 5 piva.
1,8 promila je oko 10 čašica Jackija, Johnny Walkera, Vodke ili nekog drugog žestogog pića.
1,8 promila je 5 čaša vina.
23 godine života su mama i tata koji se brinu za tebe čitavo to vrijeme, sestra ili brat koji su odrasli s tobom, 23 Božića, 23 Uskrsa i svi blagdani koje ste proveli zajedno. 23 godine je prvi dan škole, zadnji dan škole i svaka uspomena između toga. 23 godine je norijada, maturalna večer i svi tvoji prijatelji. 23 godine je prva ljubav, ozbiljna veza i osoba koju voliš najviše na svijetu. 23 godine je prvi spoj, prvi poljubac, zadnja svađa. 23 godine su ozbiljni poslovi i planovi za budući život. 23 godine su nekima brak, ljubavi života i djeca. No, 23 godine su tako malo.
Međutim, neki ljudi zaboravljaju, zaboravljaju razliku između sedme runde Jackija u elitnoj birtiji i nečijeg brata, nečijeg sina ili najveće ljubavi nečijeg života. Nekim ljudima je to svejedno. Na samom početku ove kolumne namjerno sam izrazila promile u mjernim jedinicama i vrstama alkoholnih pića da shvatite kako vi ili ljudi oko vas i nisu toliko daleko od tog promila. Što nije toliko alarmantno jer alkohol je »moderana pošast« današnjeg društva. Na svakom tulumu, izlasku, proslavi svi se vesele uz konzumaciju alkohola. Nisam protivnik alkoholnih pića, niti pretjerivanja u istom – svakome njegovo. Ali nemojte dati tim osobama da sjednu za volan. Nikada!!!
Nažalost, još jedan nevini mladi život se ugasio jer je pijana budala olako mijenjala 1,8 promila za nečije 23 godine života. Tu večer, bila sam prisutna na mjestu nesreće, kao i moji prijatelji i koliko god da je tragedija sama po sebi što je netko izgubio život ogromna, toliko je tragedija veća što je razlog nesreće nečiji iskompleksirani ego koji je tu večer liječio u alkoholu nakon čega je sjeo za volan.
Dečko koji je poginuo nije bio ništa kriv, jednostavno se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme i nije mogao napraviti ništa u vezi toga. Ali čovjek koji je skrivio nesreću mogao je. Mogao je napraviti bilo što drugo osim sjesti za volan. I imajte to na umu sljedeći put kada vi ili netko vaš sjedate u auto nakon par cugi. Jer tada imate izbor. Netko drugi nema.
Nakon što se to dogodilo, proletilo mi je kroz glavu par stvari i par ljudi. Čovjeku tek tada na žalost, sine koliko je ljudski život krhak. Postoje osobe s kojima ne pričam godinama, koje ne pozdravljam. Postoje osobe s kojima se družim svakodnevno i one kojima se javim svaki Božić i rođendan. Od nekih sam se udaljila pa je teško izraziti se pravilno, neki su uz mene u svemu pa ih uzimam zdravo za gotovo, s nekima više ne pričam i tko zna da li ću ikada. Ipak, nadam se da svatko od njih zna što mi znače i koliko, taman ja to nikad ne izgovorila. Jer život je kurva i stavi nas u takve životne situacije, da čak i kada nakon takvog šoka ruka mahinalno bira nečiji telefonski broj da kažeš onako kako se osjećaš jer sutra više možda nećeš imati priliku, sjetiš se da to možda ne bi bilo prihvaćeno onako kako si ti naumio pa odustaneš....
Jebiga, valjda zna...
U slučaju da jednoga dana možda više neću imati priliku svome ocu i majci reći koliko ih beskrajno volim i koliko im hvala na svakoj minuti mog života i svemu što su učinili za mene, najboljoj prijateljici koliko znači svaka suza koju mi je obrisala i svaki put kad me nasmijala ili nekome što osjećam za njega, nadam se da to neće biti zbog promila u nečijoj krvi.
U sjećanje na Sinišu.
