Tiha voda brege dere
Dugo sam htjela napisati kolumnu o životu u Hrvatskoj, i to kolumnu koja neće biti isklišeizirana, koja neće žvakati sve već odavno rečeno. Htjela sam ispisati drukčiji pogled na svakodnevnicu koju živimo, svatko u svome srcu pojedinačno, svatko iz svog kuta gledanja. To vrijeme sazrilo je upravo sada kada u Hrvatskoj oživljavaju rane iz Domovinskog rata.
Poplave koje su zadesile Slavoniju ne događaju se Slavoniji. One se događaju svima nama i ne možemo okretati glave i stiskati iksić na vijesti koje o tome bruje. Čovjek zaista ne može protiv snage prirode, a ipak ovo što se događa ne samo kod nas, nego u regiji, nije samo još jedna prirodna katastrofa. Recentni događaji odraz su društva u kojem živimo. Duboko suosjećam sa žrtvama i suza je suzu stizala gledajući i slušajući priče tih ljudi, ma koje nacionalnosti oni bili. Prva znam, dolazeći iz ratom stradale i raseljene obitelji, kako je teško izgubiti svoj dom u koji si uložio čitav svoj život, još teže svjedočiti praznoći u duši koja nakon toga dolazi. Uspomene nestale, odnešene jednim vodenim valom.
No vratimo se na početak.
Često bih na poslu, u trenucima koje mogu posvetiti surfanju raznim portalima, čitala "svjedočanstva" stranaca koji su iz nekog razloga došli živjeti u Hrvatsku. Jedni su došli privremeno u okviru razmjene studenata, drugi su se zaljubili pa ostali neodređeno, treći su bili na proputovanju pa igrom slučaja ostali (ili su im možda nasilno u ruskom ruletu oduzeli putovnice), a četvrti su sanjali o boljem životu u nekoj tamo maloj Hrvatskoj s prirodnim ljepotama i bistrim tirkiznim morem. Kako god bilo, u hrvatskim medijima ti su stranci bili tretirani kao jebeni "gurui" ili takvo nekakvo sranje. Svaka rečenica koju bi oni izgovarali kritizirajući ili hvaleći naše okruženje bila je optočena zlatom. Kao i uvijek, sve što dolazi iz inozemstva vrijedi više pa makar se radilo o mišljenju potpuno nekompetentnog stranca koji je možda na temelju vlastitih frustracija loše doživio primjerice zagrebački javni prijevoz. Okej, istina je da se po tramvajima može svašta doživjeti od nervnog sloma, svađanja za mjesto s kumicama s placa, trgovine obveznicama i ljudima, drkanja, pipkanja pa do vesele pjesme ili pak okršaja s prosjacima, ali sve to ima svoju čar. Također, ljudi koji žive dulje od godinu dana u Zagrebu znaju da je sasvim moguće voziti se bez karte (upozorenje "Vožnja bez karte je najskuplja vožnja" nikog nikada u povijesti čovjeka nije spriječilo da se barem dvije stanice prošverca), čak dapače, postala je sramota da kupuješ kartu za nešto što 90% građana apsolutno ignorira ili izbjegava.
Vidite, tu je već prvi problem i prvi postulat naše države. Kod nas vlada prešutni zakon koji kaže: "Ako može mali Ivica, mogu i ja!" i taj se zakon svakodnevno manifestira u svim sferama života. Iz tog razloga imamo jebeno nesposobne ljude u državnoj administraciji, velike tvrtke si dopuštaju da malim tvrtkama i obrtnicima i po dvije godine ne plate ispostavljene robe i usluge, na fakultetima vlada žešća prepisivačina, a debelo se i ispiti kupuju pa se ti onda pitaš jesi li jedini kreten koji je učio za neki predmet ili what the fucking fuck?! Shvaćam, strancima je lakše uvidjeti naše mane jer su objektivni, mi smo s druge strane toliko zaglavili da jedva možemo micat glavama. Ipak, ima jedan mali detalj koji osporava kritiku novih stanovnika naše zemlje. Ljudi moji, pa vi uporno zaboravljate, ovo je Hrvatska! Nastala je na krvi, nastala je na velikoj borbi i muci. Ljudi su odrasli u nemiru, i još uvijek taj mir traže. Poplave su metafora posljedice nemira koji nas guši i koji se osjeća u tijelu naroda, a tijelo naroda kroz tijelo prirode je reagiralo.
Iskreno se nadam da će proces ozdravljenja države napokon krenuti, iskreno vjerujem da će narod koji se u zadnjih 48 sati ujedinio napokon sebi pružiti priliku da bude sretan. Voljela bih da se država odnosno svi skupa okrenemo u pozitivu. Ne moramo mijenjati naš prvi zakon, neka i dalje mali Ivica vlada, ali neka vlada na dobrobit svih nas. Primjerice, da se ugledamo na razvijene zemlje kad je riječ o BDP-u ili stopi PDV-a, da nas tuđi uspjeh motivira, da slavimo intelekt, a ne izgled itd. Onda nam neće morati kojekakvi medijski natpisi držati prodike o tome koliko smo uštogljeni ili pak preopušteni, kako smo 'vaki i 'naki, zato što će se znati tko je gazda u dvorištu. Bit će svima jasno: ako ste došli u Hrvatsku, onda poštujte ljude i život koji ovdje vlada, a ako vam se ne sviđa, onda nešto mijenjajte kod sebe. Riba smrdi od glave dragi moji, niste ni vi svetom vodom premazani.
Što se mene osobno tiče, nisam fan kritiziranja ruke koja me mije, makar ta ruka nekad i do kosti zagrebala, stoga ću zaključiti kako volim svoju zemlju, a kad se odlučim od nje rastati, to ću učiniti na civiliziran i pošten način, jer to obje zaslužujemo. Zato okrenite 060 9011 i ne okrećite glavu koja vam je suha i zdrava. Živo blato ne bira svoje žrtve, tiha voda brege dere, imate dokaz već danas na malim ekranima.
