U potrazi za stanom

Stan

Arhitektura, interijeri i dizajn uvijek su me zanimali i moram priznati da mi je danas žao sto sam pri izboru fakulteta odabrala stomatologiju, a ne arhitekturu. Bez obzira sto je trenutno vrlo teška situacija u hrvatskoj građevini i uopće u našoj ekonomiji, a činjenica je da su cijene stanova pale i za 40%,  to je posao koji me oduvijek zanimao i koji kao dizajner interijera radim s posebnim zadovoljstvom. Kada sam odlučila okrenuti novu stranicu u životu, krenula sam i u potragu za novi stanom. Vrlo  sam odlučna u svemu što radim pa su takvi bili i kriteriji po kojima sam tražila dom gdje ću nastaviti živjeti sa svojom djecom. Niti slutila nisam da je to jedna misija koja će trajati 7 do 8 mjeseci jer naći stan koji  odgovara standardima, lokacijom, primjerenom veličinom i nadasve cijenom bilo je gotovo nemoguće.

Jedan od ključnih kriterija u odabiru bila je lokacija. Dugi niz godina živjeli smo van gradova po Njemačkoj da bi djeca imala sto kvalitetnije  djetinjstvo i bili udaljeni od gradskog smoga. S obzirom da sam cijelo njihovo djetinjstvo provela u autu razvažajući ih na sve moguće raznorazne lokacije, aktivnosti, sport, školu i ostale događaje , sada sam željela uzeti stan i završiti sa svojom karijerom besplatnog svojevrsnog  taxi vozača. I kada sam pomislila da ću sve to vrlo jednostavno odraditi nastali su veliki problemi. Koliko je teško pronaći stan a da si u blizini centra gdje ne trebaš auto za svaku sitnicu pretvorio se u moju noćnu moru. Pogledala sam gotovo 200-tinjak stanova, no raspored soba, lokacija i cijena te manjkavost vlasničke dokumentacije,  nikako se nisu mogli ukomponirati. Kao prvo, nikako ne shvaćam arhitekte koji su odgovorni jer očito ili nisu u koraku sa vremenom ili im njihove mogućnosti ne dozvoljavaju da u određenoj kvadraturi zadovolje neke osnovne kriterije. Često sam nailazila na stanove u kojima  su  dnevni boravci u kojima se boravi većinu vremena izuzetno mali, a spavaće sobe nesrazmjerno velike.  Također sam nailazila na prostore  u  kojima  je dnevno svjetlo gotovo nemoguće ugledati pa sam se zapitala na što su mislili investitori i arhitekti kad su osmišljavali takve poslovne projekte....

Najveći problem na koji se kod nas nailazi je nefunkcionalnost prostorija i njihova međusobna komunikacija. Ne mogu a da ovdje ne spomenem Ameriku i njihovu koncepciju prostora za život. Gotova  svaka soba ima svoju garderobu, nikako to nisu velike kvadrature, ali su uvijek prisutne jer to jednostavno poboljšava kvalitetu same sobe i slobodnog prostora u njoj, koji inače zauzimaju veliki ormari koji smanjuju mogućnost kretanja. Zar nije ljepše vidjeti robu uredno poslaganu na police, nego u ormare koji su nam često premali da u njih stavimo sve što bismo željeli, te imamo pregled svega što nam treba?

U Americi, nezamislive su spavaće sobe ili master badroom bez obavezne kupaonice, dok smo mi manje više primorani da na 3, 4 sobe postoji jedna a u najboljem slučaju dvije kupaonice, pa tako u redu čeka cijela obitelj kada se kreće u školu ili na posao.

Kuhinje su gotovo svugdje otvorene dok u Hrvatskoj još uvijek postoje prostorije ograđene zidovima i vratima i ta komunikacija blagovanja i dnevnog boravka te kuhinje gotovo i ne postoji što je dodatno otuđivanje u familiji. Ja volim otvorene prostore, naročito centralne, jer su to mjesta za okupljanje i tu se dešavaju glavne dnevne komunikacije, rješavaju problemi, gleda TV, objeduje... Obožavam velike staklane stijene koje ponekad i stan bez adekvatne količine dnevnog svjetla  učine zanimljivim i vedrim te daju potpuno drugačiju sliku, naravno pozitivnu. Terasa je također bitan i sastavni dio dobrog stana. Ništa manje nije bitna i sama zgrada, njezini hodnici, liftovi, stubišta, jer i to je sastavni dio životnog prostora s kojim se svaki dan susrećemo. Bilo je i nekoliko prihvatljivih stanova, ali same zgrade u kojoj su bili smješteni  bile su derutne, pa je automatski i sam dojam tog životnog prostora pao u mojoj percepciji dobrog odabira prostora za život.

Kada je riječ o cijenama, nailazila sam zaista na puno situacija u kojima nisam mogla vjerovati kako se olako izgovaraju nebulozne cifre, pogotovo ako je lokacija bliže centru. Trgovci imaju svoju filozofiju i računicu i nije im za zamjeriti, no čini mi se da vas procjenjuju od oka i pokušavaju vam izvući što veću količinu novaca.

Mislim  da niti na Manhattanu ne košta kvadrat  koliko u centru Zagreba. Naravno moram naglasiti da niti u Americi nije sve idealno, pa tako niti materijali od čega se sve grade kuće i stanovi.  To vidim kao našu prednost u postojanosti same građevine. Vidjela sam puno montažnih kuća u kojima je izolacija  izuzetno loša, pa sam pomislila da američki savršeni rasporedi, funkcionalnost i iskoristivost prostora možemo ukomponiramo s našim načinom građenja dobili bi jedan idealan spoj. No treba imati u vidu da u Americi vlada zakon tržišta i pravila liberalnog kapitalizma te da je tržište uvjetovalo izgradnju velikog broja jeftinih kuća i stanova namijenjenih isključivo stanovništvu čije su ekonomske mogućnosti male. Za vrijeme Clintonove administracije kreditirani su mnogobrojni Amerikanci s minimalnim kamatama i to je vrijeme velikog rasta iza kojeg će slijediti ogroman pad na tržištu nekretnina u SAD-u tako da je danas moguće s malim novcima kupiti velike stanove koje banke i financijske kuće svakodnevno nude.

Tako je uz moj veliki trud, nakon prijeđenih više tisuća kilometara po zagrebačkim ulicama, nakon više stotina telefonskih razgovora,  ipak  «naišao» jedan divan stan u kojem danas beskrajno i sretno uživam sa svojom djecom, a spoj je svega sto sam željela od maksimalne funkcionalnosti i ovom prilikom čestitam projektantu i investitoru jer su napravili prvenstveno odličan raspored prostora,  

velike staklene stijene,  sobe sa kupaonicom, garderobni prostor, predivnu terasu, unutrašnjost s lijepo dizajniranim stepenicama koje se nalaze u centralnom djelu stana... Kvadratura nije bitna, iako je ona jako velika u hrvatskim razmjerima, no  ako na jednom životnom prostoru imaš sve sto ti je potrebno, a naročito toplinu i mir koji osjećam u svakom njegovom kutku. Kao osoba bila bi sretna da u našoj siromašnoj zemlji svi ljudi imaju adekvatne stanove i podjednake šanse za uspjeh u životu a posebno mladi ljudi koju su na početku životne karijere, ali nažalost sadašnja ekonomska i društvena situacija ne daje puno optimizma.


Slični članci: