Preko pijeska do zvijezda (o lažnim prorocima estetike i originalnosti)

Najprije uvod: legenda o malom Miši. Rumen, jedar dječačić bio je sunce na prozorčiću svoje raskošne, preponosne majke. Zajedno, njih dvoje su mogli vladati čitavim svijetom. Točnije, kvartom koji su odlučili pokoriti i u njemu stolovati, ne želeći mijenjati adresu (a pogotovo, ne daj Bože) grad, jer bi detektiranje, hipnoza i držanje u pokornosti novih podanika i publike iziskivali dodatne žrtve u vremenu i novcu. Mišin hiroviti, prkosni i nadasve osvetoljubivi karakter osobito su kompliciranim i neugodnim činila njegova ograničenja. Najdraža i najmanja igračka, od koje se nije odvajao od kada zna za sebe, nije ga slušala. Nije, poput druge djece, počeo učiti strane jezike pa je najradije razgovarao sa samim sobom, obećavši si da će se drugi glasno morati diviti njegovoj nijemoj kreativnosti. Prijateljima bi dosadio nakon što bi polupao njihove igračke, išarao im crteže i stalno govorio što da rade i kako da se ponašaju. Naučio je kupovati publiku, nametati svoju volju i manipulirati okolinom tako da nikada ne bude kriv. Vladao je svojim svijetom iz pješčanika koji je mama pomogla urediti u dvorištu privatnog vrtića, gdje joj je saveznica postala i učiteljica Iva. Njih dvije su pomicale brda kako bi Mišo bio sretan. A on je krotio ptice i štakore, gradio kule u pijesku, spašavao prolaze među njima... Kupio je nekoliko slikovnica i u njima pronalazio nadahnuće za svoje unikatne rukotvorine. Ostalog bi se dosjetio pomno proučavajući ono što rade drugi. Brižno je od svih tajio da mu se najviše sviđa priča o zlatnom teletu (doduše, samo njena prva polovina) ali da zato iz dna duše mrzi onu o carevom novom ruhu. Iz sna ga je često budio onaj neugodni prizor u kojem dijete viče \"Car je gol!\". Za svoje hobije nabavio je Mišo impresivnu i uvijek najbolju opremu, bojice, platno, kipiće, fotoaparat, kompjuterske igrice, mikrofon i brzo ljepilo. Dane je provodio organizirajući u pješčaniku happeninge, izložbe, festivale, igrokaze, pantomimu za velike i male te razne druge predstave. Učiteljica Iva rado je isticala kreativnost svog štićenika i strogim pogledom iza naočala a ispod obrva pazila da nitko ne propusti uočiti istu. Mišina je mama pomagala aranžirati publiku, pa se šaroliko društvo oko pješčanika povećavalo iz dana u dan, prerastajući u pravi pravcati cirkus. Miši su pljeskali svi: egzotična gatara s turbanom, bradata žena bez struke željna da postane cirkuska atrakcija stisnutih šaka, lijepi ali glupavi dvoglavi hrt, elegantna bijela sova, maleni fratar (zapravo prerušena spisateljica), puž koji je mogao proizvesti visoki C, kuharica, vrtlarica, slastičarka, vlasuljarka, vizažistica i još puno drugih razgaljenih teta. U toj maloj zemlji za veliku hipnozu svi su znali za Mišine umotvorine. Oni drugi ionako se nisu računali. Jer, tko bi ozbiljno shvaćao ljude koji misle svojom glavom, govore strane jezike i na njima čitaju knjige i tisak, slušaju svoju muziku i ne plešu kada drugi udaraju takt. Čiča, miča..... » pročitaj više