Obiteljski odmori i slične katastrofe

Vikendica
Vikendica

Sjećam se da sam kao klinka obožavala svake naznake sunca i imalo toplijeg vremena, jer sa svakim višim stupnjem povećavala se moja šansa za odlazak na obiteljski odmor na vikendicu. Kako sam se tada veselila, tako se u ovim godinama grozim bilo kakvih religioznih, državnih i inih blagdana ili kalendarskih spajanja slobodnih dana jer predobro znam što me čeka.

U mom djetinjstvu, kao kćeri jedinice priznajem, nisam baš primjećivala koliko točno fizičkog rada obuhvaća taj „ obiteljski odmor „ jer su me svi štedjeli i ja sam se u najgorem slučaju samo dosađivala i sve skupa ih maltretirala svojom dosadom jer mi naravno nisu dali da ništa u kući i oko kuće radim. Što se naravno u zadnjih nekoliko godina drastično promijenilo, kada je moja obitelj očito odlučila pod svaku cijenu zagorčat mi svaku uspomenu s već spomenute vikendice. Samo planiranje izvjesnog puta mi već podiže tlak do te mjere da zapravo mislim da se ni oko ispita na faksu nisam toliko stresirala koliko oko dogovora za odlazak na „vikendicu iz pakla“. Moja majka ima jedan plan, moj otac potpuno drugi, baka i djed imaju svoju vlastitu koncepciju odlaska do tamo, da ne spominjem kako se ti planovi poklapaju otprilike kao Rubikova kocka u rukama daltonista. Naravno da se u njihovo planiranje ravno post apokaliptičnom scenariju, a ne odlasku na more, apsolutno nikako ne uklapa moj svakodnevni život i bilo kakve obveze iz istog. Tonaliteti su na visini kao da se radi skupu gluhonijemih. Gestikuliramo bolje od bilo kakve sicilijanske obitelji, a razina stresa u toj galami koju zovemo dogovaranjem je kao da se razgovaramo o zadnjem odlasku na more u našim životima IKAD. Moj socijalni život je pri tome, najmanja stavka o kojoj se itko brine. Jer zašto bi netko obratio pažnju na rođendan moje najbolje prijateljice kad treba okopat tamo neke ciklame... ili tko će se usredotočiti na godišnjicu moje veze kad treba peglat zavjese? Trebam li napominjati da sam single?

Dakle prošla je prva i stravična faza odlaska na put, u kojoj se mene maksimalno isključilo do te mjere da sam se spremila za izlazak van kad me otac blijedo pogledao i ljubazno mi objasnio da će mi biti nezgodno u tim štiklama u autu s bakom i djedom voziti se četiri sata do vikendice. Nisam znala oko čega ću prvo dobiti nervni slom – zbog upropaštenog izlaska, zbog činjenice da se uopće nisam spakirala ili zbog saznanja da ću se voziti sa sedamdesetogodišnjacima u autu satima slušajući uspješnice Tereze Kesovije. I mada mi se Terezica čini ful simpa, četiri sata mi je ipak mrvicu previše. U tom trenutku panično bacam sve stvari iz ormara koje mi dođu pod ruku u premali kofer, unaprijed svjesna činjenice da ću se ili rastaliti u pretoploj odjeći koju nosim ili pak u suprotnom slučaju - navući si bronhitis. Kako bilo da bilo, nemam vremena ni pogledati što bacam u svoj koferić. Kada napokon i dođe trenutak polaska, toliko sam već na rubu sa živcima da sam se prva nacrtala na parkingu i naravno čamim sama, pa razmišljam već unaprijed o nadolazećim ljepotama vožnje 60 na sat, paničnih urlika “ past ćemo u provaliju !!!!“ kada se vozimo uz kišni jarak pored autoceste dubine 60 centimetara i sličnih divota...

Dakako da me „pravi“ provod tek čeka, kada na kraju svega tek pristignemo na lokaciju, pa krene fantastični proces brisanja prašine, pljevljenja već spomenutih ciklama, peglanja SVEGA čega se bakina pegla može dokopati i šišanja SVEGA čega se tatine vrtlarske škare mogu dotaknuti. Da vam ni ne spominjem kako se zanio s drvetom marelice u vrtu, koja nakon njegovog napada kreativnosti izgleda kao Bonsai replika iste.


Slični članci: