Gledam, a ne diram MODA

Viktor Drago

Viktor Drago, modni producent i vodeći hrvatski modni autoritet, eskluzivno za WALL.HR u svojim kolumnama osvrće se na domaću i globalnu modnu scenu, dizajnere, trendove i događanja. 


Neki dan me razveselio tekst jednog domaćeg modnog portala koji se naširoko raspisao o razvoju i tektonskim promjenama na svjetskoj modnoj sceni. Ruši li se modni svijet kakvog poznajemo? 

Duboko svjestan hrvatske stvarnosti, stvarnog utjecaja domaće modne kritike i novinarstva na bilo kakva kretanja, čak i kod nas, a kamoli šire, taj "poznajemo" moram priznati ponukao me na pisanje ovog teksta. Bez želje da se narugam nekome ili povrijedim autore spomenutog teksta, jer nekako smo svi jednako u ovome, u zemlji u kojoj je laž postala istina, a plagiranje i lažno predstavljanje praktički standard i svakodnevica, zapitao sam se....

Poznajemo li nekog zato što ga pratimo putem Facebooka uz opciju "follow" ili pak zato što smo jedan od njegovih 111111k pratitelja na Instagramu? Je li listanje magazina kao što su Vogue ili praćenje stranica poput "Business of Fashion", odnosno BOF-a (s koje, budimo iskreni, prepisuje svaki portal koji želi ostaviti dojam modnog eksperta i poznavatelja situacije na svjetskoj modnoj sceni, a u Hrvatskoj ih ima par), direktan ulazak u krug modnih stručnjaka i sudionika svjetske modne scene?

U nastavku teksta naša "modna stručnjakinja" kaže kako su internet, društvene mreže, modni blogeri i live stream omogućili da budemo prisutni na revijama i prvi put u real timeu vidimo cijelu kolekciju! To nas je valjda momentalno svrstalo u uski krug suradnika i prijatelja dizajnera ili brenda.

Pretpostavljam da to znači da ako smo vidjeli film "Gladijator" praktički postajemo i stručnjaci za stari Rim. Ili recimo, ako smo gledali TV prilog o kuhinji poznatog svjetskog restorana Noma, možemo ocijeniti i kuhinju njegovog šefa Rene Redzepija čija je cijena obroka jednaka vrijednosti dviju mjesečnih plaća hrvatskog modnog novinara ili urednika. O tome da je šansa da ga redakcija recimo pošalje na put kako bi napravio priču o spomenutom restoranu, jednaka utopiji pa mu možda ništa drugo osim "fingiranja i prepisivanja" te zamišljanja zamamnih okusa ni ne preostaje - o tome ne moramo ni govoriti. Valjda je tome razlog što većina domaćih urednika i novinara u svom životu nije ni primirisala izdaleka jednoj svjetskoj modnoj sceni, a kamoli sjedila u prvom redu neke razvikane modne revije. Njoj je to jednako strano kao i publici kojoj se obraća u svom tekstu.

Gucci, Bottega Veneta, Kenzo, Paul Smith, Calvin Klein, Vivienne Westwood, Vetements, Saint Laurent, Alexander McQueen i Balenciaga nabrajaju se imena kao iz rukava, izbacuju podaci o njihovim poslovnim strategijama kao da smo eto baš sad stigli s poslovnog ručka s Bernardom Arnaultom ili pak s François-Henrijem Pinaultom. Baš me zanima, koliko dizajnerskih komada navedenih dizajnera posjeduje u svom ormaru? Jedan? Ili nijedan ? Iako ne smatram da je to mjerilo modne kompetencije, ne bi me sve to čudilo kada bi autori takvih pompoznih tekstova u svojim ormarima imali barem po komad odjeće navedenih dizajnera, a da se ne radi o parfemu dobivenom na promociji partnerske trgovine kozmetikom. U tom slučaju smatrao bi ih barem konzumentom koji na neki način mogu pričati o navedenom proizvodu. Ovako se pitam, tko nam to servira svoje tekstove iz pozicije ekspreta? Sanjar?

To je kao da polažem vozački ispit kod komisije koja sama nije vozač, kao da pišem rubriku o egzotičnim putovanjima, ali nemam putovnicu... No dobro, gledao sam emisiju na National Geographicu.

Na policama domaćih zagrebačkih trgovina, gore navedeni brendovi, nikad nisu bili nedostupniji. Nemamo ono osnovno - kupovnu moć. Svjetska je moda namijenjena nekom drugom, a mi se možemo samo slikati :) Svejedno da li za Fejs ili Instagram :) #GledamANeDiram, #RadoBihAliNeMogu #ImamMišljenjeAliNisamProbala.

Sjetih se nekih romantičnih vremena kada su moj dragi prijatelj dr. Nenad Korkut ili još davnije gospođa Đurđa Milanović, u svojim tekstovima i TV prilozima, s uvažavanjem i konkretnim informacijama o brendu i dizajneru, govorili s puno poštovanja i neskrivenog divljenja. Tada smo znali koliko smo daleko, cijenili smo informaciju, a moda je bila prezentirana kao grana umjetnosti. Inflacija stručnjaka, dizajnera i tjedna mode, portala, blogera i influencera bez znanja, a punih potrebe za samopromocijom, dovela je do današnjeg stanja u kojem smo dalje no ikad od svjetske mode i njenih kretanja, ali puni sebe i važnosti vlastitog mišljenja. Nenad Korkut i Đurđa Milanović već dugo ne pišu ili ih nema u javnosti. Njihovo je znanje u novo doba postalo nepotrebno.

Ne mislim da je spomenuti tekst, da se vratim na početak priče, nužno ili uopće loš. Simpatičan je. Kao malo dijete koje se igra svijeta odraslih u bijegu od vlastite stvarnosti. U doba influencera, važnije je kako se predstavljaš, nego kakav si u stvari. Treba prodati priču, lajkati one koji tebe lajkaju, shareati one koji shareaju tebe.

Novi modni vlak navodno je već je krenuo. Navodno jedan svoj kupe čuva za zaboravljenu elitu. Mjesta se lagano popunjavaju, a tko ne uskoči na vrijeme izgubit će svoju priliku da stvara novu modnu povijest. Samo se bojimo tko su vlakovođe i jesu li ikad do sada uopće vozili?


Slični članci: