U sjećanje na George Romera ponovno sam pogledao 'Dawn of the dead'. Učinite isto još danas...

Vuk Radić: 1 čovjek - 100 filmova

Vuk Radić osuđen je na propast od prvog dana. Ako nije bio pred TV-om, čitao je neki strip ili visio na internetu. U životu je bio na dvije nogometne utakmice i to, na obje sasvim trijezan. Da ga netko pogledao sa strane, potapšao bi mu roditelje utješno po ramenu misleći: “nikad ništa od tog malog.” I bio bi, jebatga, u pravu. Ipak, život posvećen gutanju svakog filma koji mu je došao pod ruke nekako je uspio pretvoriti u koliko-toliko respektabilnu akademsku karijeru, pa je završio teoriju filma na 'New York Universityju', a nakon toga, magisterij iz teorije filma na 'Sveučilištu u Amsterdamu'.

 
Ostao je još doktorat, valjda će i to uskoro ako mu pisanje redovite tjedne kolumne za Wall.hr - u kojoj će analizirati stotinu filmova koji su mu obilježili život - ne oduzme previše vremena.

Umro je George Romero. Ne znam jeste li svjesni što to znači. Da, velika je vijest kada umre bitan režiser. Još je veća kada umre čovjek koji je osobno izmislio jedan od najbitnijih žanrova popularne kulture uopće - zombi film.

Čovjek koji je zombije, taj donedavno ne pretjerano popularni dio haićanskog folklora, kreolske kulture i vudu religije, podigao do nezamislivih razina, prvo kroz remek djela svojih filmova, a kasnije i kroz utjecaj na rad drugih režisera, pisaca, programera i stripaša. Čak i kada se ne radi o zombijima, vrlo je lako naći put od mnogih modernih horora do njegovog opusa. Romero je, najlakše rečeno, stvorio modernu pop kulturu.

Bilo bi jako prepotentno od mene da napišem da je baš mene Romerova smrt strašno pogodila. Nisam ništa drugačiji od milijuna njegovih fanova - pogotovo onih koji će do kraja tvrditi da je Romero i u kasnim danima znao snimiti dobar film.

Ali je, pogodila me.

Baš, ono… Jako.

Obožavao sam njegove filmove. Nedavno sam slušao intervju koji je dao i objašnjavao što još planira snimiti. Sa 77 godina, još uvijek je razmišljao o novim filmovima. Živio šefe.

Romero će ostati zapamćen po filmu Night of the Living Dead - filmu u kojem je počeo postavljati temelje zombie filmova. Malo, ali samo malo, mi je neugodno priznati da ga nisam pogledao sve do faksa. Što je, zapravo, idealno. Nisam baš siguran da bi mi se toliko svidio da sam ga gledao kao klinac. Night je prvi Romerov film, sjajna metafora povratka vojnika iz Vietnama i crno-bijeli film čije scene su mi i dan danas urezane u pamćenje. Iako je politička poruka, po Romerovom samom priznanju, zapravo bila slučajna, ovaj je film sasvim promijenio način na koji Amerika, a onda i svijet, gledaju horor filmove. Mučan je i težak. Ali genijalan. Night of the Living Dead nije bio ni prvi Romerov film koji sam gledao, ni najdraži.

Oboje - i prvi i najdraži - zapravo je Dawn of the Dead.

Dawn of the Dead je sve ono što Night of the Living Dead nije. Snimljen u boji, s poprilično više novaca, šokantniji i krvaviji i, na kraju, s vrlo namjernom i jasnom političkom porukom. Da, danas ta poruka izgleda malo jeftino i na prvu, kao da ju je snimio neki nadobudni student ADU, ali probajte se malo vratiti u to vrijeme i razmislite - koliko je to zapravo bilo subverzivno.

Dawn of the Dead je isto tako jedan od onih filmova kojih se jasno sjećam kada sam ih prvi put gledao. Starci su jako bili nabrijani na robinzonski turizam dok smo ja i sestra bili mali. Meni je to, u principu, odgovaralo jer nikada nisam volio ljude. Zatvorili bi se na tjedan-dva-tri u neku kuću u napuštenoj uvali na otoku i ne bi imali kontakta s civilizacijom. To, u principu, meni nije bio nikakav problem. Ne volim baš ljude. Doduše, ne volim ni more i prezirem izležavanje na plažama. Srećom, stari mi je vrlo sličan, pa bi obično sa sobom vukli kutiju ili dvije stripova i knjiga. Da ne izludimo do kraja.

Ipak, postoji samo toliko knjiga i stripova koje možeš pročitati. Zato bi nosili i hrpu filmova. Uglavnom piratskih, jer nam je bilo svejedno ako i ostavimo te CDe na moru. Bilo nam je glupo vući prave DVDe na more. I da, to je bilo doba dok su se piratski filmovi još uvijek gledali s CDa - toliko davno.

Na jednom od tih ljetovanja sam odlučio pogledati sve bitne horore koje nisam prije. Nema šanse da se sjetim otkuda sam izvukao popis filmova koje sam želio pogledati… Da se sjećam, sad bi ostatak teksta posveti tim kretenima. Sve do jednog su bili neki potpuni krševi. Volio bi i da se sjećam koji su filmovi bili. Da vam mogu reći što ne gleda. Ali zadni na popisu je bio Dawn of the Dead. Bum! Glava mi je eksplodirala. Od Hvara do Zagreba sam mučio roditelje prepričavajući im do tada najbolji film koji sam gledao.

Dawn of the Dead počinje usred pakla propasti svijeta. I to televizijskim prijenosom pakla, voditelji jure okolo u potpunoj panici - vrlo je jasno da će od prve sekunde ovo biti napet film. Ono, doslovno sjedi na rubu stolice napet. Odmah nakon toga nastavljamo eksplodirajućim glavama, plavosivim zombijima koji ispadaju iza svakog ugla i ljudima kojima je jedna stvar sasvim jasna - njihovo vrijeme na zemlji je gotovo. Vrlo je lagano izgubiti se u Romerovom svijetu od prve sekunde. Čak i dan danas, nakon toliko godina, Dawn of the Dead uvuče gledatelja i ne pušta ga do kraja.

Probajte se sjetiti, dajem vam par minuta - za kojeg drugog režisera možete reći da je stvorio neki žanr? Malo, ako ikoji. Ali Romero je to učinio. I to ne zato što su ljudi mislili da su zombiji neka zanimljiva čudovišta koja će ih zabavljati. Mislim, jesu. Daleko od toga. Ali Romerovi zombiji imaju još jednu vrlo bitnu komponentnu ugrađenu u sebe od samog početka - društveni komentar. Da, tisuće srednjoškolaca i studenata prve godine su ispisali milijune stranica eseja o skrivenoj simbolici zombija u šoping centru i kako to reflektira metaforične zombije koji bezglavo kupuju. Da, istina je. Malo istrošena istina. Zombiji u shopping centru se danas čine malo usiljena metafora, malo na prvu, ali ’78 su bili neka ozbiljna subverzija.

Romerovi zombiji su i nešto više od bezglavih kupaca u šopingu. Svaki Romerov zombi, ali pogotovo ovi u Dawn of the Dead su obični ljudi. Susjedi, policajci, učitelji, muževi i žene. Obični ljudi koji su oslobođeni sigurnosti koje im društvo predstavlja, čisti su prirodni instinkt - obična smrt. Operiraju samo na instinktu, i potpuno im je svejedno tko su, otkuda su i što rade. Muškarci, žene, sve rase, gay, djeca, stari, potpuno je svejedno. svi umiru i svi se vraćaju samo s jednom misijom - da pojedu sve što je ostalo.

Svi Romerovi filmovi o zombijima su slični. Svi prate pravila koja je sam napisao. Ali nijedan nije tako dobar, tako inovativan i tako žestok kao Dawn. Velikim dijelom je to zasluga Tom Savinija. Ako ne znate tko je Tom Savini, to je onaj tip iz sumraka do zore koji ima pištolj u predjelu prepona koji se automatski otvara. Prije nego je hodao okolo s pištoljem koji mu iskače iz gaća, a i nakon toga, Savini je bio i ostao jedan od najvećih hollywoodskih šminkera svih vremena. Za Dawn je izmislio potpuno nove šminkerske efekte, eksplozije glava i smislio umjetnu krv koju još uvijek nitko nije premašio u žestini boje. Ništa manje nije genijalan soundtrack koji je radio Goblin, poremećeni talijanski prog-rockeri.

Efekti, muzika, likovi do kojih vam je stalo, emocionalni rollercoasteri… Dawn of the Dead možda je mali film svojim budžetom i skromnom produkcijom, ali je daleko nadrastao svoje okvire.

Dawn of the Dead je tužan film. Ne mislim na tugu u smislu - “ajme svi će izginuti.” Ne, Dawn je dubinski tužan film. Svijet je propao, većina ljudi je mrtva, a Romero ne krivi zombije za to. Ne, on ih žali. Zombiji u ovom filmu, kao u nijednom drugom, su likovi koji imaju dušu. Neki svoj karakter. Nisu samo vreće mesa koje gaze sve pred sobom. Dapače, još uvijek nose neku svoju ljudskost okolo. Nešto što će se nama desiti. Kad tad.

Dawn of the Dead je bio veliki film ’78.

Još je veći i važniji danas. Idite ga gledati. Sada i odmah.


Slični članci: