Prosti Faktori: Bila premijera, bilo je… (klikbejt?!)

Ovaj klikbejt naslov sam stavio samo u ludoj nadi da bi draga mi fejs stranica Hejt za klikbejt mogla uzet i raskrinkat mi naslov.  Da nema te nade, napisao bih umjesto tri točkice “dobro”.

Ali da počnem iz početka. Jer, ako bi trebao napisati jednu riječ o toj suboti 14. listopada 2017., onda bi ta riječ bila “kaos”. Tek pri kraju prethodnog dana sam saznao da neću moći posvetiti cijelu subotu pripremi za premijeri. Jer, žena mi je odlučila baš taj dan započeti tečaj engleskog, da učini nešto korisno dok je na porodiljnom. Morala je nestati na dva, tri sata, što znači da sam ja morao čuvati našeg, najkrasnijeg od krasnih, sina u to vrijeme. I nema veze što mi je šestomjesečna beba najbolja koju mogu zamisliti i što je Džoni tih nekoliko sati pokazao svoje najbolje ponašanje, opet – dok čuvaš bebu nema drugih stvari na planu aktivnosti.

Ali ništa strašno, ne bi kaos nastao zbog toga.

U subotu sam usnuo očekujući da će posljednjih 10-ak karata otići prije samog početka predstave. Prije podne mi je Livija (cura koja radi na blagajni) javila da je sve puno! Koliko me to razveselilo, toliko me i zabrinulo. Dosta poznatih mi ljudi je govorilo kako će doći i kupiti karte na ulazu. Ionako nisam neki čovjek “bogat prijateljima”, istina, navikao sam na hejt, ali to je uglavnom hejt ljudi koje ne poznajem i to me na ovaj bizarno manjinski način veseli – no nisam bio spreman prije početka premijere suočiti se s hejtom poznatih mi ljudi koji skupa sa slučajnim prolaznicima stoje pred Studijom Smijeha i hejtaju me jer nisu upali.

Još kad su se počeli javljati…

“Pokušao sam kupiti kartu online, nešto ne radi, nisam uspio.”, otprilike mi je poručio drag prijatelj. Ok, javio sam Liviji da ću ga nekako ubaciti. Jedan više, to stane uvijek. Ako ništa, može na šank.

Onda su se počeli javljati oni sa ulaznicama. Kod njih se pojavila +1 osoba. Kasnije će se ispostaviti da ih je bilo i po +2. I sve sam stavljao pod egidu “zgurat ćemo”. Ubrzo mi je palo na pamet da bi mi Marina mogla otkinuti glavu ako nastavim  “zguravat” ljude. Razmišljao sam da upalim ‘airplane mode’ na mobitelu i postanem sasvim nedostupan.

Nisam to učinio. Nastavio sam se konzultirati sa Livijom i dočekao da mi se žena vrati s prvog dana škole.

Sada, oko 16.30 sati, sam mogao početi učiti tekst. Moje učenje teksta izgleda tako da prepisujem redoslijed fora koliko god puta treba dok ne uspijem bez prisjećanja cijeli redoslijed fora ispisati iz glave. Žena je preuzela brigu za klinca, ja sam se izolirao i krenuo pisati. To je brz proces kada to radiš s 20 minuta fora. Mnogo je sporiji kada pred sobom imaš sat i pol…

“Marko, pliz odgovori, hitno je.” – Livijinu poruku vidio sam tek sjedajući u auto i spremajući se da krenem prema Studiju. Poruka je uslijedila nakon propuštenog poziva. Nisam čuo da mi mobitel zvoni. Pokušao sam nazvati Liviju, ali se sad ona nije javljala. Što se dogodilo? Znam da se namučila slažući dvoranu. Da nije došlo do nekog lapsusa? Da nismo previdjeli nekih 50 kupljenih ulaznica i sad će se ti ljudi pojaviti s punim pravom zahtjevajući da se smiju?

Nije i nismo. Putem do Studija sam saznao da sam samo trebao javiti prezimena ovih koje ćemo “zgurati”. Ali je to Livija sama riješila i javila Niki. E da, Nika je cura koja je na večer moje premijere prvi put trebala sama raditi na blagajni.

Žurio sam prema Studiju da na vrijeme donesem 10 knjiga, koje je trebalo dobiti 10 kupaca ulaznica za moj show. Mojih knjiga, Van Brloga. Namučio sam se tražeći parking u Gajevoj, na kraju su mi gosti premijere čuvali parking pred Studiom dok ja radim još jedan krug.

U Studio me dočekala pomalo izbezumljena Nika. I ljuta. Na mene. Jer, imala je fino složenu dvoranu na svoj prvi dan, a onda sam ja počeo “zguravat” ljude. Kad sam joj donio knjige koje je trebala predati točno određenim ljudima, uz sve ostalo, okrenula je očima tako jako da sam se prepao centrifugalne sile.

Zamolio sam Liviju da navrati i pomogne, što je i učinila (hvala još jednom), a ja sam se probao još jednom koncentrirati na predstojeći nastup.

Početak nastupa – nesigurniji sam nego što sam htio biti. Drugačije sam to zamišljao. Klimav sam. Premijera je, valjda moram biti takav. Fora koja je na početku je tamo baš zato da bi razbila tu klimavost. Ali dobro, šta je tu je. Nije da izvodim neprovjerene fore. Očito će izvedba biti klimava, ali uvijek mogu opstajati na materijalu.

A publika, publika se smije. Ali kao da ih nešto stišće. Vidio sam to već ranije. Kod premijera kolega komičara. A i saznat ću kasnije. Naime što? Na premijere dođe dosta ljudi koji poznaju izvođača, često im je i drag. Ti ljudi imaju veću tremu od samog izvođača. Publiku pritišće njihova trema, njihov strah za mene. Odbacio sam ranije ideje da prije nego počnem s materijalom kažem nešto da to adresiram. Možda nisam trebao?

Ali smiju se. Ide dobro. Ja znam da bi ja mogao biti sigurniji, publika opuštenija, ali to će očeti morati pričekati subotu 4. studenog i 2. izvedbu (Prosti Faktori – RELOADED)

Negdje usred prvog bloka shvaćam da sam zaboravio redoslijed fora. Ajme. Psujem si u glavi! Moja metoda prepisivanja je inače vodila tome da gotovo nikad ništa ne zaboravljam. Priznajem publici da sam zaboravio i moram baciti oko na šalabahter. Publici je to zabavno.

Ali prvi blok ide prema boljem. Svaka sljedeća fora nailazi na bolju reakciju. Sve su opušteniji. Ja moram priznat da nisam. Još si nisam oprostio zaboravljanje. A i imam neki bizarni osjećaj da se smiju samo prva tri reda, a da ja od njihovog smijeha ne mogu čuti da je iza prva vidljiva i slušljiva tri reda potpuna tišina. Da nisu možda svi koje ne mogu vidjeti otišli razočarani? Moj mozak zna imati bizarne načine da me muči. Ovo je bio njegov način tijekom prvog bloka.

Tijekom pauze saznajem od ljudi koji su sjedili pozadi da su se tamo jednako smijali kao i u prva tri reda. Šogor me hvali. I pomaže, hvala. Ja pokušavam na brzinu učiti drugi blok. Samo da mi se ne ponovi zaboravljanje! Sve više shvaćam da nisam priseban. Na normalnim nastupima sam puno prisebniji i racionalniji. U analizi. Na premijeri solo showa sam očito “pao pod pritiskom”. Svi s kojima pričam mi govore da im je super. Ja čekam prvog koji će mi priznati da je sve to samo katastrofa. Osim toga, očito sam duhom odsutan. Kao da prvi put vidim ljude iz prvog reda. Jesam ja uopće bio maloprije na pozornici?

Pitaju me kada ćemo početi s drugim blokom. Kažem za 20 minuta. Pauza će trajati predugo. Ali moram si dati vremena da ponovim materijal. Ne želim zaboravljanje. Ljudi hvale prvi blok. Uvjeren sam da me lažu. Planiram se vaditi drugim blokom. To je taj moj kretenski način samomotivacije, koji drugim komičarima zna jako ići na živce. Naime, ja proglasim katastrofu često i prije same predstave ili rano nakon početka pa proglašavam “vrijeme je da se vadim”. Moram igrati kao da gubimo 2-0, iako možda i vodimo ili je bar neriješeno.

Drugi blok počinje. I opet imam halucinacije. Samo sad više nije u pitanju da se ljudi iza prva tri vidljiva reda ne smiju. Nego, ozbiljno sumnjam da su otišli. Da su prva tri reda neka spaćka kao ono kad sam predlagao da pošaljemo slijepog kolegu komičara iz Srbije pred praznu dvoranu da nastupa pa gledamo kako se znoji jer ne uspijeva čuti reakciju na svoje fore. Nismo to napravili. Ali morate priznat, bilo bi urnebesno. Mislim nama. Njemu bi bilo grozno. Ali bi mu bilo smiješno kasnije kad bi mu rekli šta smo mu napravili.

No nevažno. Dolazimo do dijelova koje baš volim izvoditi. Drugi blok šljaka. I dalje povremeno haluciniram razne negativne stvari, ali sad s odmakom znam da su to bile samo halucinacije.

Prilazimo kraju. Možda sam pogriješio? Pričam i počinjem sumnjati da nisam krivo odabrao kraj. Ma ne. Ili jesam? Garant sam krivo odabrao! A štaš sad. Sad to moraš ispričati.

Bilo je dobro odabrano. Kao i masa drugih stvari. Sad, nešto dana kasnije, znam da nisam baš normalan u glavi. Čak, ako ću biti objektivan, količina samosabotaže koju sam otrpio na pozornici me čini istovremeno i herojem i zločincem. Jer, ja se ne sjećam kada sam tijekom nastupa bio toliko u magli vlastitih nesigurnosti i moždanih sabotaža.

Pričao sam s puno ljudi kasnije o predstavi i praktički svi su oduševljeni. Ženi sam u jednom trenutku rekao da mi je previše ljudi reklo da im je bilo super, super, super i da ne mogu to sve proglasiti katastrofom vrijednom zaborava. Ipak, ne slažem se u ocjeni publike da je bilo odlično. Mislim da je bilo dobro, odlično bi bila čista petica, ja mislim da je bila trojka, 3+, ajde navučena četvorka. Ali znam da može bolje. I mislim da znam i kako. Analizirao sam po segmentima. I pripremio popravke za Drugu izvedbu pod naslovom PROSTI FAKTORI – RELOADED!


Slični članci: