Ponovno sam pogledao Aliena. Još je bolji nego što ga pamtim

Vuk Radić: 1 čovjek - 100 filmova

Vuk Radić osuđen je na propast od prvog dana. Ako nije bio pred TV-om, čitao je neki strip ili visio na internetu. U životu je bio na dvije nogometne utakmice i to, na obje sasvim trijezan. Da ga netko pogledao sa strane, potapšao bi mu roditelje utješno po ramenu misleći: “nikad ništa od tog malog.” I bio bi, jebatga, u pravu. Ipak, život posvećen gutanju svakog filma koji mu je došao pod ruke nekako je uspio pretvoriti u koliko-toliko respektabilnu akademsku karijeru, pa je završio teoriju filma na 'New York Universityju', a nakon toga, magisterij iz teorije filma na 'Sveučilištu u Amsterdamu'.

 
Ostao je još doktorat, valjda će i to uskoro ako mu pisanje redovite tjedne kolumne za Wall.hr - u kojoj će analizirati stotinu filmova koji su mu obilježili život - ne oduzme previše vremena.

Neki dan je bio Alien day. U civiliziranom svijetu koji se ne mora baviti izborima svakih dva do tri tjedna ljudi imaju priliku baviti se stvarno bitnim stvarima. Kao, recimo, slaviti Alien day. Ili (za ovaj tekst nevažni) Star Wars Day. Na Alien day, 26. travnja, slavimo film Alien Ridleya Scotta iz 1979. 26. travnja je izabran zato što se u Americi taj datum piše 4/26, a ekipa iz Aliena sletjela na mjesec LV-426 i započela jednu od najvećih horor priča ikada ispričanih.

Nisam otvorio šampanjac na Alien day, ali ga jesam proslavio. Proslavio sam ga tako da sam ponovo, nakon zapravo dosta vremena, pogledao film koji mi je ostao urezan u pamćenje kao prvi igrani film koji sam ikada pogledao. Pisao sam o tome u uvodniku prošli tjedan, bacite pogled. S obzirom na to da znam publiku koja će čitati o Alienu i zašto ga volim, uzet ću si za pravo da pretpostavim da ste podjednako lijeni kao i ja, pa da vam se ne da sada to čitati. Long story short - gnjavio sam starce kao klinac od nekih 5 godina svako jutro da mi ubace neki film u VHS plejer. Malo im je to dosadilo, pa su me naučili kako da sam biram filmove. Velika greška. Prvi film koji sam samostalno pogledao bio je Alien i tu je počela perverzna veza s filmovima koji me proganjaju cijeli život. Neke, koji su mi bili bitni, sam pogledao stotine puta. Alien je među njima. Ali nekako se dogodilo da nisam pogledao originalni Alien sigurno nekih 5-6 godina, uvijek mi je pod ruku prvo došao Aliens, malo uzbudljiviji, ali podjednako dobar akcijski nastavak koji je režirao James Cameron dok je još uvijek bio genije.

Super se sve poklopilo ove godine - Alien day, činjenica da nisam gledao film jako dugo i pomalo ga zaboravio, i to da sam konačno odlučio obračunati se s filmovima svog djetinjstva - sastavio sam listu od sto i nešto filmova koje sam obožavao kroz život… Sada ih gledam opet i pokušavam shvatiti - jesam li bio lud ili su stvarno toliko dobri da mi se uvijek vrte po glavi.

Da, stvarno su toliko dobri. Barem Alien je. Počnimo od onog čega se sjećam, a da nije majka koja vrišti od užasa kada je shvatila što joj dijete gleda. Vrlo jasno se sjećam dvije scene - kada ekipa Nostroma ulazi u onu jezivu prostoriju prepunu jaja i trenutak kada tipu u kantini mali alien iskoči iz prsa.

I to je to, te dvije scene su me zauvijek promijenile.

Neki dan, dok sam gledao Alien sa svrhom da pišem o filmu i svoj čudnom djetinjstvu sam se malo čohao po glavi. Iako sam malo kasnije, s nekih 7-8 godina i kao tinejdžer obožavao Aliens, Cameronov nastavak, potpuno sam uvjeren da sam kao mali klinac više volio Alien. I ubite me, ali nemam pojma kako je to moguće. Pokušavam zamisliti da gledam taj film s klincem koji je star kao ja kada sam ga prvi put gledao. Osim što bi to bilo čudno, pogotovo ako ne poznam klinca, nije mi jasno kako je moguće da se bilo kojem klincu svidi Alien.

S gledišta peto- ili desetogodišnjaka, Alien je spor film kojem treba pola sata do četrdeset minuta da se pokrene i prvi put stvarno prestravi gledatelja. Sam Alien ili Xenomorph, kako se službeno zove čudovište iz Alien svijeta, se ne pojavljuje u filmu do nekih sat, sat i deset. Mračan je, ništa se ne vidi, sve je permanentno mokro i odvratno nema previše pucnjave. Dakle, sve što se djetetu ne bi trebalo svidjeti.

Ali… ipak… očito sam bio u pravu onda. Alien je gotov savršen film, u svakom pogledu. Danas kada ga gledam, nevjerojatno je kako polako gradi atmosferu, kako nas upoznaje s likovima da bi nas kasnije iznenadio njihovom upitnom humanošću. Sjajno je snimljen, još bolje režiran. Scenografija, ma ne samo scenografija - cijeli dizajn, je toliko spektakularan da su H.R. Gigerovi crteži i koncepti sada podjednako poznati kao i film. Ono što je bitnije - užasno je iskren. Nema niti jedne scene viška i sve ima svoje mjesto. Osim toga, Alien ne samo da je stvorio jednu od najveći zvijezda osamdesetih - Sigourney Weaver, nego je praktički stvorio i lik snažne akcijske junakinje.

Bi li bez Aliena bilo Sarah Connor i Terminatora? Možda. Ali vjerojatno ne bi bili tako dobri.

Svaki lik u Alienu je izgrađen do svog punog potencijala. Svaki ima priču, povijest i imaju prave odnose jedni s drugima. Nisu plošni pozadinski glumci ubačeni u film da budu odstrijeljeni i nisu moralne vertikale ili, nedajbože, likovi koji su tu da guraju radnju prema naprijed za lijenog pisca. Svaki ima svoje neke mane, neke koje razumijemo, a neke koje su nepojmljive. Ružni su, radnici su, stari su i izmoreni. Ljudi koji se naprosto više ne pojavljuju u filmovima. I ono što je možda najbitnije - svaki ima svoje nijanse karaktera i ponaša se konzistentno po tim nijansama kroz cijeli film. Zvuči trivijalno, ali je to dosta teško izvesti. Pogledajte neki od domaćih filmova snimljenih u zadnjih nekoliko godina i vidjet ćete da pisci ne mogu držati karakterne osobine unutar jedne scene, a kamoli kroz cijeli film.

Ima još jedna zgodna fora s tim likovima. Žive u stvarnom svijetu, svoje stvarne živote sa stvarnim problemima. Likovi u Alienu su šljakeri, a film je prepun ekonomskog realizma. Moglo bi se reći da Alien zapravo i nije horor nego SF drama o radničkoj ekipi koja ozbiljno nema sreće. Ekipa je samo pokušala pomoći, dok se brinu za plaće i radne uvjete, a na kraju ih je priroda samljela i ostavila na komadu željeza da plutaju kroz svemir. Jer prirodi je potpuno svejedno što će se dogodit malom čovjeku.

Sedam ljudi sjedi za stolom. Večeraju, dobro se zezaju. Istraživali su komet na koji su sletjeli i za dlaku izbjegli tragediju kada je neki čudni spoj škorpiona i zmije napao jednog od njihovih prijatelja. Zakašlje se, ali nitko se ne obazire na to. Pa još jednom. Malo jače. Nekoliko sekundi kasnije u konvulzijama je na stolu. Iz prsa mu izbija čudovište i odlazi negdje u mrak. Ovo je vrlo vjerojatno jedna od top-5 najstrašnijih scena ikada snimljenih. Možda čak i najstrašnija? Nije strašna zato što je neočekivana, što je, nego zašto što horor dolazi iznutra.

Iz svakog od nas i može doći u bilo kojem trenutku.

I tu je možda najveći teror Aliena. Dok sam ga gledao po ‘ko zna koji put, i dalje sam bio napet. Znao sam što čeka iza ugla, ali nisam to želio vidjeti. Strah koji Alien izaziva nije jump-scare. Strah dolazi iznutra, skriva nam se negdje u prsima - točno tamo gdje je iskočio iz John Hurta. Nasilje u Alienu nije masovno, dešava se jedan na jedan. Aliens drži horor na udaljenosti, vojska ga tjera puškama. Alien horor skriva u mraku, negdje iza ramena gdje ga nikada nećemo vidjeti da stiže. A ponekad - horor dolazi iz naših vlastitih tijela.

Boga pitaj kako se meni svidio ovaj film kao klincu. Ali drago mi je da je.


Slični članci: