Obavezno posjetite izložbu Ivana Midžića u Galeriji Kranjčar

Ivan Midžić

Ivan Midžić u svojem se dosadašnjem stvaralaštvu uspješno izražavao u najrazličitijim likovnim medijima, disciplinama i postupcima. Osim što izrađuje skulpture odnosno objekte, ovaj svestrani umjetnik – po svojoj izvornoj akademskoj naobrazbi kipar - uspješno dizajnira nakit, izvodi umjetničke akcije, nije mu strano posegnuti za crtežom ili fotografijom, a oni upućeniji još uvijek pamte konceptualne izlagačke projekte u kojima je problematizirao te pritom i posve relativizirao pitanje autorstva. Svoj nakit izlagao je i na Fashion Weeku Zagreb u vidu revije koja je ostavila bez daha sve prisutne.

Istodobno, unatoč spomenutoj raznolikosti interesa i izričaja u rasponu od primijenjene (nakit) do ʺčisteʺ (skulpture, objekti, crteži, konceptualni postupci) umjetnosti, opus će mu u cijelosti ostati koherentnim a poetika nedvojbeno prepoznatljivom. U čemu je tajna? Odgovor na ovo pitanje nipošto nije jednoznačan. Ponajprije, tu je Midžićeva postojana sklonost zrakastim, štapičastim i spiralnim formama. Postavljajući ih u različite međuodnose, on – bez obzira o kakvoj je likovnoj disciplini riječ – kreira jasno definirane vizualne cjeline kod kojih će se, uvijek nadasve dinamično te na karakterističan način, prožimati konstruktivistička s organičkim promišljanjima.

Drugo, skulpture/objekti što ih Midžić izrađuje u svojevrsnom su dijalektičkom odnosu naspram njegova nakita; jedni proizlaze iz drugih i obratno. U ovom segmentu svojega rada umjetnik, zapravo, ostvaruje zanimljivu i posve nekonvencionalnu relativizaciju granica što dijele umjetnost od dizajna. I napokon, Midžić gaji istančan osjećaju za finu ironiju, a nerijetko i samoironiju. Čovjekova potreba za stvaranjem i(li) konzumiranjem umjetničkih djela njemu, dakako, nikada nije i neće biti upitna, ali sve one popratne pojave što čine tzv. umjetničku scenu - različita prenemaganja na vernisažama ili pak iritantno stereotipne predrasude o liku i ulozi umjetnika odnosno njegova rada – itekako hoće. U Midžićevu će se radu, dakle, s vremena na vrijeme javljati žalac ironije, začet još u njegovim već spomenutim ranijim projektima zamjene i prikrivanja autorskih identiteta.

Ivan Midžić

Izložba kojom se Ivan Midžić predstavlja u Galeriji Kranjčar sastoji se od dvije cjeline. Ona veća i ovom prilikom važnija u prvi plan ističe upravo autorovu sklonost ironiji. Tri gigantske fotografije njegova lica prikazane su en face, a iz usta svakog od njih provaljuju i galerijskim se prostorom šire metalni objekti. Nazivi ovih triju radova transparentni su i nedvosmisleni: Umjetnik govori čeličnim jezikom; Umjetnik govori aluminijski i Umjetnikova hrana.

Prvog od njih mogli bismo interpretirati kao ironijski osvrt na, danas izrazito popularne, angažirane umjetnike. Izraz ʺčelični jezikʺ u ovakvoj bi interpretaciji predstavljao, naime, metaforu za iskazivanje oštrih i kritički intoniranih stavova, pri čemu će i metalni objekt što izlazi iz usta – dakle prikaz jezika kao organa govora - biti  izrađen od čelika. A obzirom da se za onoga tko iskazuje takve stavove zna reći kako voli ʺpokazati zubeʺ, i na pripadajućoj fotografiji jasno će biti vidljivi umjetnikovi zubi.

A što je s drugim radom? Ponovo gigantsko lice s ustima iz kojih izlazi jezik, ali sada je on izrađen od aluminija dok se zubi više ne vide. I ovdje je, dakako, moguće govoriti o ironiji, ali ovoga puta ona će se odnositi na moguću umjetnikovu sklonost kompromisima. Uostalom, suvremena angažiranost danas je nerijetko institucionalizirana, od struke prepoznata odnosno valorizirana, a samim time i lišena oštrine i bilo kakva rizika. Nema, dakle, više zubiju, a obzirom na mekoću aluminija u usporedbi s čelikom, ovu simboliku doista nije potrebno dodatno pojašnjavati. Još jednu zanimljivost predstavlja i podatak kako se jednom ranijom prilikom isti objekt što prikazuje jezik pojavio i u posve drugačijem kontekstu, kao ekstravagantan nakitni predmet.

Treći rad mogao bi ironizirati još jedan mit o umjetniku. Nerijetko, naime, možemo čuti kako umjetnike ʺhrani inspiracijaʺ. Midžić ovakve i slične fraze svjesno podvrgava banalizaciji, pa će samoga sebe prikazati kako umjesto ʺintelektualneʺ siše pravu hranu, pri ćemu je snop aluminijskih žica poslužio kao inventivna asocijacija na špagete.

Prostor između gigantskih fotografija/instalacija popunjavaju četiri rada pod zajedničkim nazivom Umjetnikovo oko. Riječ je o kombiniranoj tehnici u kojoj umjetnik snima zjenicu vlastita oka te potom na njoj intervenira tamnim pastelom. I ovdje je moguća interpretacija s osloncem na ironiziranje klišeiziranih i ispraznih uzrečica tipa ʺumjetnikovo oko sve vidiʺ, ʺumjetnik svijet promatra drugačijim očimaʺ i sl. U jednoj od tih zjenica nazirat će se i lik samoga autora dok radi. Moguća interpretacija mogla bi glasiti kako umjetnik sve vidi, ali često gleda samoga sebe, s ironičnim aluzijama na umjetničke ego-tripove.

Ivan Midžić strastven je i energičan crtač, a svoje apstraktne crteže nerijetko će kombinirati i usaglašavati sa skulpturama odnosno objektima. Drugi dio izložbe u Galeriji Kranjčar nudi na uvid mali djelić preuzet iz tog važnog segmenta njegova stvaralaštva, pogodan kako bi se dodatno osnažila već iskazana tvrdnja o izrazito raznolikom ali istodobno i koherentnom opusu što ga ovaj nadasve plodan autor već niz godina dosljedno i predano stvara.   

                   


Slični članci: