Doktor za film analizira:

Neki dječji filmovi - poput Mighty Ducks - trebaju ipak ostati u djetinjstvu

Vuk Radić: 1 čovjek - 100 filmova

Vuk Radić osuđen je na propast od prvog dana. Ako nije bio pred TV-om, čitao je neki strip ili visio na internetu. U životu je bio na dvije nogometne utakmice i to, na obje sasvim trijezan. Da ga netko pogledao sa strane, potapšao bi mu roditelje utješno po ramenu misleći: “nikad ništa od tog malog.” I bio bi, jebatga, u pravu. Ipak, život posvećen gutanju svakog filma koji mu je došao pod ruke nekako je uspio pretvoriti u koliko-toliko respektabilnu akademsku karijeru, pa je završio teoriju filma na 'New York Universityju', a nakon toga, magisterij iz teorije filma na 'Sveučilištu u Amsterdamu'.

 
Ostao je još doktorat, valjda će i to uskoro ako mu pisanje redovite tjedne kolumne za Wall.hr - u kojoj će analizirati stotinu filmova koji su mu obilježili život - ne oduzme previše vremena.

Počeo sam pisati jedan drugi tekst. Trudim se pogledati svaki film o kojem pišem dan ili dva dana ranije, a ovaj tjedan je bio pakao. Jedva sam nekako uspio ugurati gledanje oko 2-3 ujutro, zapisao par stvari koje su mi bile bitne i uspio u subotu popodne uloviti vremena da sjednem i počnem pisati. Volim upaljen TV dok pišem, čisto da ima neke buke u sobi. Između ostalog, zato što već tjednima kopaju po Maksimirskoj pa ne čujem vlastite misli od bušilica. I onda mi se desilo nešto što nisam mislio da će se dogoditi. I onda se pojavi film koji baš nikako nisam očekivao. I koji sam, moram priznati, potpuno zaboravio. Zato sam morao malo promijeniti plan.

Tjednima, ne - mjesecima, sam slagao listu filmova o kojima ću pisati. Bilo mi je užasno bitno da se pokušam sjetiti svakog filma koji sam obožavao kao klinac iz jednostavnog razloga - nisam želio da me iznenadi kasnije kako sam propustio neki film.

U subotu sam shvatio koliko me pamćenje loše služi - zaboravio sam film koji sam gledao vrlo vjerojatno više od ijednog drugog.

Mighty Ducks!

Poprilično nevjerojatno. Pogotovo zato što su me starci zvali neki dan, spremaju garažu, i obavijestili da imamo toliko pari klizaljki da komotno možemo pokrenuti malu hokejašku momčad. Uvijek sam volio samo sportove po zimi, obožavao led, a po ljeti igrao hokej na ulici s frendovima. Kako mi je, pod milim bogom, onda promakao Mighty Ducks?

Ništa zato, hrvatska televizija je sasvim dobro uskočila upomoć. Podsjetili su me da sam oglupavio, a i odgodili malo ovaj tekst dok ne pogledam film i dođem do zaključka - Mighty Ducks stvarno nije dobar film. I ovo je, čini se, prvi film u serijalu koji je naprosto bio bolji kada sam ga gledao kao klinac nego što je na osamdeseto gledanje s trideset godina. Neki dječji filmovi trebaju ostati u djetinjstvu.

Mighty Ducks je vrhunac obiteljskih filmova devedesetih. Poslovni čovjek ledenog srca, hokejaški trener koji tjera svoje igrače da budu veće mašine od Ivana Drage iz Rockya, skupina nesposobnih klinaca koji moraju pobijediti sami sebe i svoje mane da bi osvojili turnir i superpozitivna poruka na kraju, pomiješana s vrlo jednostavnim self-helpom za klince. Majko mila, jasno mi je zašto mi je ovaj film bio toliko spektakularan kada sam bio klinac, ali mi je isto tako jasno zašto mi je toliko neugodno sada.

Emilio Estevez (što reći, spomenuo sam da je ovo ultimativni film devedesetih) je bešćutni odvjetnik kojeg policija uhvati pijanog za volanom. S obzirom na to da je neodgovorni pijanac koji dokazano mrzi djecu, njegov šef odluči da je najbolja kazna prepustiti mu treniranje grupe izgubljene djece kojoj treba vođa. Sasvim logično. Logika se nastavlja kada Estevez dođe na prvi trening u limuzini (kužim, on je bogati odvjetnik, klinici nikada nisu vidjeli limuzinu) i onda se izveze limuzinom na led za koji nitko nije siguran koliko je debeo. Ono… Valjda je Estevez dovoljno odgovoran da ne pobije tu jadnu dječicu. Valjda.

Ali, hej, ovo je dječji film devedesetih. Možda sam malo pregrub? Samo možda. Postoji popriličan broj problema koji su me vjerojatno oduševljavali kada sam bio klinac, a sada mi samo idu na živce. Zašto Estevez nije pobio onu djecu? Zato što je kao klinac trenirao hokej i bio poprilično talentiran. Pa zna koliko je debeo led u kojem mjesecu. Srećom. Vratimo se na karijeru. Dakle, mali Estevez je bio megazvijezda juniorske hokejaške scene, i cijeli svijet je visio na njegovim ramenima i jednom golu koji je trebao pogoditi. Trostruka finta, ili tako nešto. Zaboravio sam iako je film završio prije dvadesetak minuta. Film nam govori da je promašio iz jednog razloga - zato što ga je zli trener mentalno ugnjetavao da će biti nitko i ništa ako ne pogodi taj jedan gol.

Naravno, zli trener je sada trener glavne suparničke momčadi koja lomi sve pred sobom. I kako će se sada naša jadan banda neprilagođenih pobijediti takav stroj? Uz puno nade, ljubavi i zajedništva. Ajme, dok pišem ovo mi se gadi vlastiti cinizam. Ali mi je sve to, ta inspiracija i pozitiva, bila genijalna kada sam bio klinac. Ono, vidimo Patke kako se muče na početku, pa postaju bolji, pa dobiju nove uniforme (jer sve je bolje kada se pare umiješaju), i onda pomnu pobjeđivati dok ne dođu do finala.

Pogodite tko pobijedi u finalu? Naravno, Patke. Kako pobijede? Pa naravno, istim onim pogotkom koji je Estevez fulao kada je bio klinac. I to ga pogodi mali u kojem Estevez vidi mlađeg sebe. Toliko mu je mali simpatičan da se čini da će mu postati tata, s obzirom da mu dejta mamu.

Na trenutak mi se čini da je ovaj film kriv za stvaranje današnje generacije. Jesmo li svi malo premekani? Nije važno pobijediti, važno je kako igrate film, govori nam Estevez na kraju (iako je ipak bitno pobijediti, zar ne?). Ali ono kada je zli trener objasnio Estevezu da ako promaši će biti propalica nam govori suprotno. Čovjek je bio toliko potresen svojim neuspjehom da je zapeo, počeo učiti, postao uspješan i ugledan odvjetnik. Doduše, to ga je dovelo do alkoholizma… Ali je li to toliko loše? Na kraju je pronašao sreću, ljubav i satisfakciju treniranja klinaca. Je li to poruka koju treba naučiti iz ovog filma? Vrlo vjerojatno ne. Klinci će pokupiti hrpu ovih pozitivnih poruka, nešto naučiti iz njih, ali meni se više sviđa ova druga poruka. Valjda to dođe s godinama. Ovo je možda jedan od najboljih dječjih filmova devedesetih. Samo ga nemojte gledati nakon desete godine.


Slični članci: