"Moja kišna djevojčica" knjiga je majke o posvojenoj djevojčici s posebnim potrebama

Algoritam
Moja kišna djevojčica

Priča o ljubavi, jednoj posebnoj djevojčici i sretnoj obitelji. Priča koja je ganula Hrvatsku.

Davina je pseudonim žene u ranim 40-im godinama, podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, koju je ljubav odvela u Njemačku u kojoj i danas živi. Relativno mlada saznala je da neće moći postati biološka majka te je zajedno sa suprugom odlučila posvojiti 18-mjesečnu djevojčicu iz BiH. Uskoro je shvatila da je djevojčica, njezina Princeza, posebna…

Moja kišna djevojčica svojevrsni je dnevnik Princezina odrastanja čije je dijelove Davina počela objavljivati na forumu Roda u želji da potakne ljude da posvajaju djecu s posebnim potrebama i objasni im da mogu biti, kao i oni – sretna obitelj. Postovi o Princezinoj svakodnevici – njezinim radostima, gubicima, malim i velikim pobjedama, strahovima i snovima ili, vrlo jednostavno, odrastanju – ubrzo su postali iznimno čitani. Nakon što je priča objavljena u Jutarnjem listu, rezultat je bio nova lavina oduševljenih reakcija. Upravo zbog tih reakcija Davina je pristala otići korak dalje. U suradnji s novinarkom Kristinom Turčin dopunila je i proširila svoju originalnu priču, dodala nove dijelove života svoje obitelji, podijelila svoje radosti i svoje strahove te odlučila objaviti je kao knjigu kako bi doprla ne samo do čitatelja i potencijalnih posvojitelja već i do zakonodavaca i stručnjaka. Riječima same autorice, ako zbog ove priče ijedno dijete s posebnim potrebama bude posvojeno ili se ijedan par ohrabri u odluci da postanu roditelji posvojenjem ili ako barem dio čitatelja promijeni odnos prema njima – njezin će cilj biti ispunjen. U natavku pročitajte što kaže sama Davina zašto je napisala priču o svojoj obitelji. 

"Što je to sreća, a što je ljubav? Može li netko tko ima dijete koje odskače od „norme“ biti sretan, može li netko voljeti dijete koje nije rodio, što bi neupućeni rekli – tuđe dijete? Čime se mjere ljubav i sreća? Na sva sam ova pitanja željela odgovoriti pišući o našoj čudnovatoj Princezi. Mnogo prije nego što sam počela pisati, čitala sam posvojiteljske forume i uvidjela da su mnogi uskraćeni za roditeljstvo posvojenog djeteta jer traže zdravu, malu bebu. Kad se osvrnem na svoj život sa svojom „nezdravom“ i „ne-tako-malom“ bebom, smiješak mi ozari cijelo lice. Iz tog sam razloga počela pisati i dijeliti svoje iskustvo ne bih li barem malo druge senzibilizirala za posvojenje malo veće djece i djece s posebnim potrebama (kao i djece romske nacionalnosti). Jer željeti i na kraju, biti majka najljepši je osjećaj koji jedna žena može doživjeti.

S našom Princezom nije nimalo lako – ni njoj ni nama. Dane provedene na bolničkom dječjem odjelu odavno sam prestala brojiti, kao i terapije svih vrsta i razgovore u svim mogućim institucijama, ali unatoč svemu, mi smo jedna sretna obitelj, a naš život nije uskraćen za puninu njegove kvalitete. I dandanas borim se da svi oko nas ostave sažaljenje za druge, nama nije potrebna ni trunka toga. Naprotiv, da se opet rodim, opet bih izabrala isti ovaj život i to upravo zbog svoje Princeze.

Naša Princeza, naša kći koju smo posvojili, ima Aspergerov sindrom, poremećaj iz autističnog spektra. Društvo na nas, takve roditelje, gleda kao na neke heroje – imamo dijete koje nije naše biološko i još s posebnim potrebama – pa to je za dvostruko žaljenje. Treba puno snage za borbu protiv takva stava.

Ali ja znam odgovore na sva gore postavljena pitanja. Ljubav je kad pogledate u nečije oči, a u njima vidite sunčane zrake, plavetnilo neba i... čitav svijet. Naš čitav svijet jest u pogledu dva oka boje jantara. A sreća, to je ono kad te ta dva oka boje jantara pogledaju i kažu: „Volim te do neba i natrag“, a ja kažem: „I ja tebe isto, do neba i natrag, i opet do neba, i opet natrag... i sve tako dok živim.“ Sreća je isto kad u gluho doba noći ušetaju dvije hladne nožice u tvoj krevet, a ti se praviš da si se do sita naspavao i da si baš žarko zaželio u to gluho doba noći promatrati zvjezdano nebo. Ukratko, nama je naša Princeza sva ljubav i sreća ovog svijeta!" 

U pogovoru Kristine Turčin saznajemo kako je situacija u Hrvatskoj vezano uz djecu s teškoćama u razvoju gotovo alarmantna, ali i kako je na nju djelovala ova knjiga. "Nekoliko sati letjela sam od nekontroliranog plača do salvi smijeha i nisam mogla stati… Priča je to ispričana jezikom jedne neobično talentirane i sasvim obične majke, koja nas svojim nepogrešivo pogođenim emocijama iz poglavlja u poglavlje nagna da zagrlimo svoje dijete, svoje majke i očeve, zahvalimo nebesima i njima samima na svemu, shvatimo da je život u konačnici jednostavan u onoj mjeri u kojoj mu to dopustimo. Nakon ovakvih priča postajemo bolji ljudi. No, priča je, kad zavirimo ispod emocija, u širem kontekstu iznimno kompleksna i, u konačnici, neizmjerno važna. Ona progovara o autizmu i svim problemima vezanim uz njih, o posvojenju i predrasudama prema posvojiteljima i posvojenoj djeci, o tretmanu kakav imaju u Njemačkoj – a koji je nemoguće ne usporediti s Hrvatskom.

Situacija u Hrvatskoj gotovo je alarmantna kada je riječ o djeci s teškoćama u razvoju. Prema službenim podacima Ministarstva socijalne politike i mladih, tijekom 2013. godine posvojeno je samo petero djece s teškoćama u razvoju, iako ona čine barem trećinu od oko 3500 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, koliko ih je koncem prošle godine živjelo u domovima i udomiteljskim obiteljima. Odluka o posvojenju djeteta s teškoćama nije laka, mora biti donesena odgovorno i prema djetetu i prema samim posvojiteljima. No, činjenica je da je svijest o životu s djetetom s teškoćama na vrlo niskim razinama: porazno je da većinu djece s teškoćama u razvoju iz Hrvatske posvajaju strani državljani jer u našoj zemlji potencijalni posvojitelji ne pokazuju interes: to je, naime, jedina zakonska mogućnost da stranci posvoje dijete iz Hrvatske – ako niti jedan hrvatski potencijalni posvojitelj ne pristane posvojiti ga. Dakle, želje za posvojenje djece s teškoćama ima – ali ne u Hrvatskoj. Jednako je teška i priča o dijagnostici, intervenciji, rehabilitaciji – ukratko, o životu – kad se radi o osobama s poremećajima autizma ili poremećajima iz autističnog spektra. Riječ je o neurobiološkim razvojnim poremećajima mozga kojima uzroci, unatoč istraživanjima, nisu posve razjašnjeni. Podaci ukazuju da se učestalost autističnog poremećaja u proteklih 50 godina povećala čak 15 puta: najnovija istraživanja pokazuju da jedno od 110 novorođene djece ima neki poremećaj iz autističnog spektra te da je pojavnost mnogo češća kod dječaka nego kod djevojčica. U Hrvatskoj je, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, tijekom 2013. godine živjelo 1316 osoba s dijagnosticiranim autizmom – međutim, stvarna je brojka osoba s poremećajem autizma daleko veća: Ured UN-a u Hrvatskoj procjenjuje da se kreće između 8000 i 20 000.


Slični članci: