Doktor za film Vuk Radić:

Kako sam prekasno otkrio najbolji najgori film ikad - Street Fighter

Vuk Radić: 1 čovjek - 100 filmova

Vuk Radić osuđen je na propast od prvog dana. Ako nije bio pred TV-om, čitao je neki strip ili visio na internetu. U životu je bio na dvije nogometne utakmice i to, na obje sasvim trijezan. Da ga netko pogledao sa strane, potapšao bi mu roditelje utješno po ramenu misleći: “nikad ništa od tog malog.” I bio bi, jebatga, u pravu. Ipak, život posvećen gutanju svakog filma koji mu je došao pod ruke nekako je uspio pretvoriti u koliko-toliko respektabilnu akademsku karijeru, pa je završio teoriju filma na 'New York Universityju', a nakon toga, magisterij iz teorije filma na 'Sveučilištu u Amsterdamu'.

 
Ostao je još doktorat, valjda će i to uskoro ako mu pisanje redovite tjedne kolumne za Wall.hr - u kojoj će analizirati stotinu filmova koji su mu obilježili život - ne oduzme previše vremena.

Ponekad ti neki film baš promakne. Onako, baš jako. Nije kao da si znao da postoji, pa ti se nikada nije dalo pogledati ga. Nije da svi pričaju o njemu, a ti ga ignoriraš. Nego baš nikada nisi ni čuo da postoji iako ga je cijela tvoja generacija gledala. Ne samo da su ga gledali, nego je i kultni film tvoje generacije. Meni se baš to dogodilo, iako sam dosta siguran da mi je ovo trebao biti najdraži film djetinjstva. Malo je teže bilo ufurati se u njega kasnije.

Dogodilo mi se to s filmom Street Fighter.

Znam, čudno. Svi su čuli za Street Fighter. Čuo sam i ja, naravno. Dapače, obožavao sam Street Fighter. Ali video igru… Sjećam se da sam bježao iz škole da bi na Šalati, u priručnoj arkadi složenoj u nekom hodniku koji vodi do bazena igrao Street Fighter. Jednom je netko digao ogromnu paniku kada se nisam nakon škole pojavio kući, nisam nikome javio kuda idem i još sam Kunem se, tamo negdje do srednje škole ja sam bio uvjeren da je Street Fighter samo igra. Doduše, jedna od najboljih ikad napravljenih, ali i dalje samo video igra. Jao, kako sam se samo prevario.

Postoji i Street Fighter film. I, majko mila, kako je katastrofalno dobar.

U normalnom svijetu šansa da ste gledali Street Fighter film bila bi između dva i tri posto. No, kako živimo u Hrvatskoj, šanse vam rastu na 95-98%. Naime, iz nekog morbidnog (ali meni osobno vrlo dragog) razloga, jedna od naših televizija - zaboravio sam sada je li RTL ili Nova - Street Fighter uredno vrti jednom mjesečno na programu. Doduše, obično ga puštaju oko dva-tri ujutro. Ipak, toliko se često prikazuje da su vam se sigurno morali poklopiti nesanica i Street Fighter.

Ovako… Ne znam gdje da počnem. I to s razlogom. Toliko katastrofalnih stvari se dogodilo prilikom stvaranja ovog filma da se čini kako ga složila hrpa maloumnika. Ali, zagrebite malo ispod površine i postaje malo jasnije - Street Fighter bi zapravo mogao biti neshvaćeno remek djelo.

 

Ali, počnimo od činjenice da ovaj film ima najluđi kast svih vremena. Jean-Claude Van Damme, podcijenjeni genije modernog glumišta, igra američkog vojnika. Ponovimo to. Američkog vojnika. Jean-Claude Van Damme je Belgijanac. I poznat je po dvije stvari. Može napraviti špagu kada god želi i IMA JEDAN OD NAJŽEŠĆIH NAGLASAKA JOŠ OD SCHWARZENEGGERA! Zato, gledati Van Damme kako pokušava, ali stvarno i istinski pokušava - ono iz petnih žila - koristiti američki naglasak je možda najsmješnija stvar ikad snimljena. Nije baš ni približno slično. Čovjek ima dosta ozbiljan talent da uzme riječi koje (valjda) imaju neki smisao i toliko ih izmasakrira da su potpuno neprepoznatljive. Ozbiljno se divim ljudima koji su radili prijevode za RTL ili Novu, koja je već. Doduše, s obzirom na to da se film vrti rano ujutro, kada ga nitko ne bi trebao gledati, vrlo je moguće da je prijevod kompletno izmišljen. Ne mogu to potvrditi jer ne razumijem što govori.

Ali nije Van Damme jedini koji se baš ne uklapa u etnički identitet svog lika. Dakle - Amerikanca glumi Belgijanac, Britanku glumi Australka (halo - mlada Kyle Minogue!), Tajlanđanina glumi Indijanac, Španjolca isto glumi Indijanac, Japanca glumi Samoanac, a Rusa glumi Amerikanac… Mislim, donekle razumijem da im je bilo fora imati Van Dammea i Kylie Minogue kao velike zvijezde pa mogu shvatiti kako oni glume druge narode i s naglascima. Ali, je li baš svaki sporedni lik morao imati svog trenera za naglaske da ga priprema za ulogu? Nije li to moglo malo jednostavnije?

Ne, zapravo nije. I u tome, negdje duboko zakopano i gotovo nevidljivo, leži genijalnost ovog filma. Radnja filma se na prvu čini potpuno besmislena. Kao da je složena onom filozofskom mišlju - ako staviš dovoljno majmuna u sobu s pisaćim mašinama na dovoljno dugo vremena, napisat će Shakespeareovu dramu. E, Street Fighter je ono što majmuni pišu dok im ne ispadne Shakespeare. Ali samo na prvu. Na drugu, čini se da su se pisci, producenti, režiser (valjda je postojao režiser?) dosta ozbiljno potrudili da kompliciraju film do nezamislivih razina, samo da bi se onda mogli iskopavati van i (valjda) gurati radnju prema naprijed.

Da, moguće je da se varam i da je sve slučajno. Ali imam teoriju - naime, film nema previše veze s video igrom. Što je na prvu malo čudno. Sve dok ne shvatite da su kroz cijeli film razbacane male reference na igru. I to reference koje nimalo nisu vidljive na prvu nego treba ozbiljno promisliti o njima. Dakle, očito je da je netko promislio što radi.

I evo ga - vrh genijalnosti. Autori ovog remek-djela potrudili su se da film - i likovi u njemu - počnu što je više udaljeni od radnje i likova u video igri. Onda, kao da su usred filma shvatili da bi bilo dobro da spomenu igru, odlučili sagraditi najkompleksnije i kompliciranije priče koje itko može zamisliti kako bi ih na kraju vratili na putanju video igre. Postoje samo dvije mogućnosti kako se to moglo dogoditi. Pisci su se malo previše napili dok su igrali biljar u birtiji, stvari su malo izmakle kontroli, pala je jedna oklada previše i netko je rekao: “e, gubitnik iduće partije biljara mora napisati film baziran na najpopularnijoj video igri svih vremena, ali tako da do polovine filma nikome nije jasno kakve veze film ima s igrom i uz uvjet da na kraju sve izgleda kao u igri. Aha, i svi glumci moraju glumiti s lošim naglascima.”

To je jedna opcija. Druga opcija je da je ovo najveća i najskuplja filmska vježba svih vremena. Remek-djelo pisanja, pripovijedanja, koncentracije, razvijanja likova i režije. Možda. A možda im se samo omaklo i iz manjka talenta su uspjelo stvoriti nešto zabavno. Ja više navijam za ovu prvu opciju zato što je Steven de Souza, režiser Street Fightera, napisao scenarije za neke dosta ozbiljne filmove - Commando, Running Man, Die Hard (!), Die Hard 2…

Ono, čovjek ima talenta. I zato mu hvala na ovom vrhunskom trolanju. Street Fighter, čekam te u pola četiri u srijedu na RTL-u.


Slični članci: