Intervju s glumcem Mads Mikkelsenom

Madsom Mikkelsen The hunt
Madsom Mikkelsen The hunt

Otkako je Mads Mikkelsen prije šest godina glumio negativca u filmu „Casino Royal“, prvom u kojem je Daniel Craig glumio Jamesa Bonda, ovaj danski glumac došao je u središte međunarodne filmske pažnje. Iako se očekivalo da ovaj zgodni 47-godišnjak nastavi karijeru u Hollywoodu, ipak je ostao u Europi s povremenim izletima u Ameriku. Njegov posljednji europski film je danski „Lov“ redatelja Thomasa Vinterberga, izvrstan film u kojem Mikkelsen glumi Lucasa, mirnog učitelja zaposlenog u dječjem vrtiću, koji pokušava češće viđati sina nakon kaotičnog razvoda te započinje novu ljubavnu vezu. Iznenada, kćerka njegovog najboljeg prijatelja natukne da ju je Lucas u vrtiću dirao po intimnim mjestima i gotovo cijelo mjesto počinje hajku na Lucasa. Za ulogu u ovom filmu, koji se u četvrtak, 20. prosinca, počeo prikazivati u hrvatskim kinima, Mads Mikkelsen proglašen je najboljim glumcem na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu, a tim smo povodom razgovarali s njime.

Hunting (Lov)

Poznatiji ste po ulogama negativaca ili ratnika no po ulogama mirnog i povučenog čovjeka koji ni kriv ni dužan upada u nevolje. Je li vam bilo dosadno glumiti nevinog čovjeka?

Može postati dosadno, to je istina, ali u slučaju filma „Lov“ ja se nalazim u središtu vrlo kompleksne priče, stalno se borim da dokažem nešto. Film je poseban i zato što i oni koji me napadaju i oni koji me brane rade to iz ljubavi. Oni  koji me napadaju čine to iz ljubavi prema djetetu koje sam navodno iskoristio, oni koji me brane čine to jer ne vjeruju da sam ja to u stanju napraviti. Dakle, u priči ovog filma nema mržnje, ima samo previše neshvaćanja. Moj lik to razumije, isprovociran je, ali ništa ne poduzima. Mislim da će i publika to pomisliti – nevin je, zašto ne učini nešto. Ali što? Da udari svog najboljeg prijatelja? Neće to učiniti, iako je njegov prijatelj spreman ubiti ga. Cijela situacija je za njega irealna, kafkijanska, jedino što može jest vrištati, ali na koga da vrišti? Zato ova uloga nije ni po čemu dosadna, kao što su sve ostale uloge u ovom filmu vrlo interesantne.

Je li vam bilo lakše odglumiti ovu ulogu s obzirom da i sami imate dvoje djece?

Nema to veze s filmom, ja ne glumim običnog oca, ja glumim oca koji je optužen da je napravio nešto grozno. Međutim, mogu se identificirati s ocem koji se razveo, većina mojih prijatelja je razvedeno i ima djecu. Međutim, mislim da se i ljudi koji nemaju djecu lako mogu povezati s ovim filmom.

Kakva bi bila vaša reakcija kada bi vaša kćerka došla doma i rekla „Tata, nešto grozno mi se danas dogodilo.“?

Sve bi stalo. Ako se to doista dogodilo, onda je to grozno. Ali ako se to ipak nije dogodilo, onda nešto nije u redu s mojom djevojčicom. I to moramo popraviti. Naravno da morate vjerovati svom djetetu, ali istovremeno morate biti vrlo oprezni jer dijete je, kako god okrenete, uvijek žrtva, čak i ako je sve izmislila.

Koji je vaš odnos prema istini u privatnom životu?

Imam vrlo liberalan odnos prema istini. Naime, ja sam profesionalni lažac. Vremenom sam shvatio da ne postoji nešto što možemo nazvati istinom, to ne postoji, jedan i jedan nisu dva. Zapravo jesu, ali što ako jedan ipak nije jedan? Znači, istina je ono što vi smatrate istinom, ali to ne znači da će i netko drugi to smatrati istinom. Znam mnogo ljudi koji svemu prilaze sa zdravim skepticizmom. To na primjeru ovog filma znači da kada dijete kaže da ga je odrasla osoba iskorištavala, mi to dijete moramo saslušati. Međutim, u nekim slučajevima događa se ono što se događa u filmu „Lov“, a to je da se ta tvrdnja djeteta ne preispituje. Cilj ovog filma nije braniti lažno optuženoga već prikazati kako iz velike ljubavi dolazi do velikog straha.

Je li točno da se film temelji na istinitom događaju?

Film je inspiriran s nekoliko istinitih događaja, a ne samo s jednim, inspiriran je nepravdom, ali na kraju svega redatelj Thomas Vinterberg nije želio napraviti film u kojem brani pogrešno optuženog čovjeka.

Je li ovo bila najzahtjevnija uloga do sada u vašoj karijeri?

Teško je reći jer je najzahtjevnija uloga ona koja je loše napisana jer se onda moram boriti, nastojati shvatiti što da radim. Zato bih ovu ulogu nazvao zahtjevnim putovanjem. Ona je toliko dobro napisana, predobro da bi je bilo lako odglumiti. Međutim, nakon snimanja filma zbog te uloge izašao sam zdraviji.

Otkako ste glumili u James Bond filmu, postali ste traženi glumac izvan Danske. Kakav je osjećaj vratiti se kući u Dansku i glumiti u danskom filmu?

Da je film „Lov“ inozemni, ja bih opet u njemu glumio. Međutim, ja volim biti kod kuće, volim snimati sa svojim prijateljima, lakše mi je glumiti u Danskoj jer je danski moj jezik. Teme danskih filmova su mi osobno bliže no teme američkih filmova. Ipak, ima i nekih stvari koje su mi lakše kada glumim u inozemstvu.

Nakon uloge u filmu „Casino Royal“ očekivalo se da će te nastaviti karijeru u Americi. Zašto ste se ipak više posvetili europskim filmovima?

Nakon filma „Casino Royal“ dobio sam nekoliko interesantnih ponuda iz Amerike, ali najinteresantnije su bile one iz Europe, iz Francuske i Njemačke. Ispalo je tako kako je ispalo. Nisam planirao otići u Hollywood, moj jedini plan bio je da nastavim raditi ono što volim. Da mi je tada ponuđen sjajan holivudski scenarij, ja bih odmah pristao. Toga nije bilo tako da sam prihvatio druge ponude. Znate kako je europskom glumcu kada dođe u Hollywood, uvijek će mu reći „imaš smiješan naglasak, glumiti ćeš negativca“. Nemam problema s prihvaćanjem uloga negativaca, ako su to dobre uloge. Ono što mi je nuđeno nije bilo dobro. Uostalom, u Danskoj je moja obitelj, moja djeca idu tu u školu, nema razloga da jurim po svijetu radi neke bolesne ambicije.

U Americi ne bi mogli naći prijatelje s kojima bi mogli igrati nogomet.

To je točno. Jedino bi mogao naći djevojke, američka ženska nogometna reprezentacija je dobra.  Djevojke i nogomet, to je dobra kombinacija.

Taj francuski film bio je „Coco Chanel & Igor Stravinsky“ u kojem ste glumili Stravinskog.

To je bio drugačiji film, očekivao sam da ću sjediti u svojoj kućici, uživati u čaju, ležerno snimati. A ispalo je da je to bilo jedno od najtežih snimanja jer sam morao naučiti francuski i ruski, morao sam naučiti svirati klavir, a sve to u dva tjedna. Ispalo je ludo snimanje. U jednom trenutku sam im predložio da nađu ruskog glumca koji govori francuski i svira klavir ali producent filma mi je stalno govorio da želi samo mene u toj ulozi i da ja sve to mogu naučiti u dva tjedna. Na kraju je sve ispalo dobro, naučio sam francuski, pa čak i nešto ruskog, a i znam svirati klavir.

Jeste li otprije poznavali redatelja Thomasa Vinterberga?

Vinterberga znam od početka svoje glumačke karijere. On je stvorio svoj Thomas Vinterberg klub, a ja sam bio član drugog kluba, onog kojeg je stvorio redatelj Nicolas Winding Refn. Mi nismo međusobno razgovarali To je bilo u vrijeme kada smo se tek glumački razvijali. Bilo je još nekoliko takvih klubova u Danskoj sve dok jednog dana nismo shvatili da su oni iz drugog kluba dobri dečki te smo počeli raditi filmove zajedno. S prijateljima je lako snimati filmove jer vjerujemo jedni drugima, dopuštamo jedni drugima greške, dopuštamo jedni drugima da istražujemo likove koje glumimo i zato snimanje filma „Lov“ nije moglo biti lakše.

Spominjete Nicolasa Windinga Refna, redatelja koji je najzaslužniji za vašu karijeru, glumili ste u njegovim filmovima „Pusher“ 1 i 2, „Bleeder“ i „Valhala Rising“. Njegovi filmovi puni su nasilja, je li to nešto što vas privlači?

Nema sumnje, u njegovim filmovima nasilje je nužno. Nemam problema s takvim filmovima, iako sam glumio u mnogim filmovima u kojima nema ni jedne scene nasilja. Najvažniji je način na koji redatelj tretira nasilje u filmu, to mora biti jednostavno i cool. Jednom je jedna danska kritičarka napisala kako ne razumije sve to nepotrebno nasilje u filmu. Razumio sam njezin prigovor, ali ako se nasilje koristi na filmu na pravi način onda to ne činimo zato jer smo fascinirani nasiljem već zato jer ga se bojimo. Kao klinac volio sam gledati filmove pune nasilja. Kada dođete u određene godine onda shvaćate o čemu se radi. To je poput gledanja porno filmova, ne sviđaju vam se, ali su čudni i neobični pa ih zato gledate. To je nešto animalno u nama. Osobno nisam nasilna osoba, ali gledao sam kao mali filmove Brucea Leeja i volio sam ih.

Kakve danas gledate filmove?

Iskreno, gledam jako malo filmova. Stalno gledam sportske prijenose, jako volim sport. Gledam samo one filmove koje mi prijatelji preporuče da ih moram gledati. Općenito ne gledam televiziju, osim sporta, jer mislim da je televizija puna sranja.

Osim nogometa, koji još sport volite?

Volim biciklizam, volim rukomet i košarku, s obzirom da sam kao dječak vježbao gimnastiku onda volim i taj sport. Volim sve sportove. Osim golfa, to baš i nije sport.

U mnogim kritikama za film „Lov“ napisano je kako je vaša uloga u suprotnosti s onim što ste do sada glumili i kakvim smo vas navikli gledati.

Znate, još na početku karijere, dok još nisam napravio ništa osobito, pisali su da su moje uloge u suprotnosti s onim na što su navikli. Nakon toga, svaka moja uloga bila je u suprotnosti s onima od prije. Bio sam malo shizofreničan zbog toga, pitao sam se pa koji je to tip uloga na koje su oni navikli. Gledajte, mi smo glumci i uopće ne razmišljamo o tome, a ja sam bio srećković kojem su nuđene različite uloge tako da me ljudi gledaju različitim očima.

Glumili ste i opasne momke, negativce, ali i pristojne obiteljske ljude.

Svaki puta kada sam glumio pristojnog i dobrog čovjeka, nastojao sam naći nešto mračno u njemu, nešto što je čudno. Ako toga nema, onda je to dosadan film. Kada sam glumio idiota, kao u filmu „Pusher“, nekog negativca, onda sam tražio u njemu neku slabost. Morao sam naći nešto što nije za njega karakteristično jer svaki lik ima i dobru i lošu stranu.

U filmu „Lov“ drugačije je to što glumite osobu s malo samopouzdanja, a vi baš i ne izgledate kao osoba s manjkom samopouzdanja.

Moj lik ima dovoljno samopouzdanja da zavede djevojku i završi s njom u krevetu. Ali imate pravo, samopouzdanje mu nije jača strana.

Kakav je vaš odnos spram filmskih kritičara, držite li do njihovog mišljenja?

Filmski kritičari su bitni jer pišu o našem radu i time potvrđuju da mi egzistiramo. Vi koji radite intervjue s glumcima ste jedna vrsta, a oni koji samo pišu kritike su druga vrsta novinara i oni bi trebali biti pametni. Ako nisu dovoljno pametni, onda ponekad ne mogu prepoznati da pišu o filmu u kojem sam glumio. Znate, za snimanje jedne drame potroši se ukupno dvije godine i nitko od autora filma ne želi namjerno napraviti loš film te im zbog toga treba iskazati dužan respekt. Na sreću, većina kritičara voli film i ja poštujem kada ti kritičari s obrazloženjem napišu da je neki film loš. Da filmski novinari ne postoje,  mi bi morali izaći na ulicu i vikati kako bi nas ljudi zapazili.


Slični članci: