Ekskluzivno za Wall.hr: Viggo Mortensen

On the Road
On the Road

Nakon više od 20 godina i brojnih bezuspješnih pokušaja koji su uključivali brojne redatelje i poznate glumce, u Europi se konačno počeo prikazivati film „Na cesti“ temeljen na istoimenom kultom romanu Jacka Kerouaca objavljenom 1957. godine. Klasik beat generacije koji opisuje putovanje kroz Ameriku mladog pisca Sala Paradisea (radi se o Kerouacovom alter egu, glumi ga Sam Railey) sa slobodoumnim prijateljem Deanom Moriartyjem (Garett Hedlund) i njegovom djevojkom Marylou (Kirsten Stewart) na film je uspio prenijeti brazilski redatelj Walter Salles, a jedan od glumaca u filmu je i Viggo Mortensen kojeg smo tim povodom intervjuirali ekskluzivno za Wall.hr.

Viggo Mortensen došao je na intervju za Wall.hr u dresu danske nogometne reprezentacije. „Imali smo najgoru grupu na Europskom prvenstvu u nogometu, Njemačka, Nizozemska, Portugal i Danska“, rezimirao je prošloljetno europsko prvenstvo u nogometu Mortensen, inače strastveni ljubitelj nogometa. Njegov otac je Danac i zato navija za Dansku, majka je Amerikanka, ali je s obitelji mladost proveo u Argentini. Tamo je naučio španjolski jezik, kasnije je kupio i kuću u Madridu gdje provodi dobar dio godine. „Obećao sam prijateljima u Španjolskoj da ću, osim na utakmicama Danske, uvijek nositi dres ili Španjolske ili Real Madrida. Zauzvrat, oni će nositi dres danske reprezentacije“, priča nam o nogometu i objašnjava svoju fascinaciju tim sportom. „Jedina bezuvjetna odanost koju imam, pored odanosti mojoj obitelji i prijateljima, je odanost San Lorenzu, mom omiljenom argentinskom nogometnom klubu“. Nogometno je podijeljen između Argentine i Danske pa kaže  „Jedini problem bi bio ako bi igrala Argentina protiv Danske, a taj problem riješio je jedan moj prijatelj koji mi je poklonio dres koje je napola dres argentinske, a napola dres danske reprezentacije. Danska i argentinska reprezentacija imaju nešto zajedničko, a to je da uvijek imaju ogroman potencijal koji na velikim natjecanjima nikada ne iskažu“. Nekako smo ga uspjeli uvjeriti da počnemo razgovarati o filmu „Na cesti“ u kojem on glumi Old Bull Leeja koji se stvoren na sliku i priliku Kerouacovog kolege pisca Williama S. Burroughsa.

Film i knjiga „Na cesti“ opisuju  život na cesti, što je vama blizak stil življenja jer ste veliki ljubitelj putovanja.

- Da, od stadiona do stadiona. Kada si glumac, putovanja su sjajna stvar. Tvoje putovanje je na početku mentalno, putuješ kroz svoju maštu, zamišljaš priču filma, zamišljaš svoj lik da bi zatim i tjelesno otputovao nekamo. Prošle sam godine tako po prvi puta snimao u Argentini, u Buenos Airesu, gdje sam odrastao i bilo mi je zanimljivo posjetiti mjesta koja mi sada, kada sam odrastao, izgledaju drugačije. Volim putovati prema novim mjestima, prijeći tisuće  kilometara s automobilom ili vlakom.

Jeste li na putovanjima imali nekih nezgoda?

- Ne previše, po tom pitanju sam imao sreće. Bio sam opljačkan, imao sam nekoliko manjih prometnih nezgoda, što nije ništa posebno s obzirom na to koliko sam kilometara proputovao vozeći se u automobilu

Kada ste prvi puta pročitali knjigu „Na cesti“ i kakav je dojam ona ostavila na vas?

- Knjigu „Na cesti“ prvi sam puta pročitao kada sam imao 17 godina. Bilo je to u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, svijet je bio drugačiji no što je danas, ja sam bio drugačiji no što sam danas i mislim da sam imao površan pogled na knjigu. U to vrijeme nisam čitao knjige Williama S. Burroughsa i Alana Ginsberga, Rimbauda i Camusa,  kao što nisam pročitao ni jednu drugu knjigu Jacka Kerouaca. Zamišljao sam putovanja automobilom, drogiranja, odlaske u Meksiko i San Francisco, kao što to danas zamišlja netko iz Europe tko gleda ovaj film, a nikada nije bio u Americi. Ljudi ponekad idealiziraju takve stvari misleći „Da sam barem ja bio tamo“ ili „Tada je bilo bolje no danas“. Knjiga se sastoji od epizoda i zato je redatelju Walteru Sallesu bilo teško napraviti ovaj film.  Walter Salles me nazvao i pitao me želim li ulogu Old Bull Leeja, a moja prva reakcija bila je – ne znam imam li dovoljno vremena da se pripremim – ali sam zapravo pomislio kakav je to scenarij. Postoji puno razloga zašto se godinama pokušavao napraviti film na temelju knjige pa do realizacije nikako nije dolazilo. Druga zamka kod snimanja ovog filma bila je marketinška, a to je kako predstaviti američku ikonografiju iz pedesetih i šezdesetih godina gledateljima u Europi ili Japanu. Mislim da je Salles uspio napraviti realističan film.

Salles nije poznat kao radikalan redatelj dok je knjiga puna radikalnosti.

- Salles je vrlo načitan, dobro je znao koji utjecaj na američku kulturu je imala ne samo knjiga već i likovi iz knjige. Da, u knjizi postoje radikalnosti, seks, droga, ali i negativne konzekvence takvog ponašanja, što je prikazano i u filmu. Vidimo propala prijateljstva, neželjene trudnoće, ljude oštećene uzimanjem droge i tako dalje.

Kako gledate na pisca Williama S. Burroughsa kojeg glumite u filmu?

- Moj lik je fikcionalizirana verzija Williama S. Burroughsa i želio sam da je moj lik više William S. Burroughs, a manje Old Bull Lee. Pripremajući se za tu ulogu najviše sam radio na muzikalnosti njegovog glasa, slušao sam njegove govore, njegov glas je s godinama bio uništen zbog drogiranja. Međutim, njegov ton je ostao isti, profesorski, naoko ravan, ali pronašao sam različite boje u njemu. Nisam imao puno vremena za pripremu ove uloge. Drugi glumci su se već godinu dana pripremali za ovaj film, a ja sam u to vrijeme snimao film „Opasna metoda“ Davida Cronenberga. U to vrijeme nazvao me Walter Salles, poslao mi scenarij i par mjeseci kasnije počeo sam snimati film.

Viggo Mortensen kao Sigmund Freud u filmu A Dangerous Method
Viggo Mortensen kao Sigmund Freud u filmu A Dangerous Method

Zanimljivo, nakon filma „Opasna metoda“ u kojem ste glumili Sigmunda Freuda, sada glumite drugu slavnu osobu.

- Nikad ne bih pomislio da ta dva lika imaju nešto zajedničkog. Međutim, obojica su imali formalnu akademsku naobrazbu, obojica su prekršila brojna pravila, pravila koja su prije toga podrobno proučili. Ujedno, obojica su bili mentori mlađim kolegama. Dakle, imali su zajedničkih točaka o kojima nisam razmišljao dok nisam počeo snimati film „Na cesti“.

I Burroughs i Kreouac činili su slavnu beat generaciju. S obzirom da se i sami pisac, koji vam je od autora beat generacije najbliži?

- Kada sam pročitao „Na cesti“ navukao sam se na Kerouaca, više no na Ginsberga. Njegova mašta, njegove emocije bile su mi najprihvatljivije. Međutim, prije nekoliko godina sam zaključio da je ipak Burroughs ona najtrajnija kvaliteta, onaj najoriginalniji. On ne samo da je utjecao na druge pisce, on je utjecao na filmske redatelje poput Wima Wendersa, Gusa van Santa i Davida Cronenberga, ali i na glazbenike, na punkere kao i na one koji se bave elektronskom glazbom.

Radnja knjige smještena je u vrijeme kada je Amerika bila konzervativna. Može li se radnja knjige smjestiti i u današnje doba, doba ekonomske krize?

- Kriza čini vrijeme konzervativnim. Kriza je većim dijelom rezultat neoliberalne politike, politike u kojoj bogate i snažne zemlje iskorištavaju one slabije, dakle kroz imperijalističko ponašanje. S druge strane, živimo u modernim vremenima, sa svim ovim komunikacijskim novotarijama pa bi zbog interneta, društvenih mreža i tako dalje čovjek mogao pomisliti kako se radi o liberalnim vremenima. Imam 54 godine i mislim da je posljednjih 10 godina najkonzervativnije vrijeme u mom životu. Da, imamo socijaldemokratsku vladu u Danskoj, imamo Baracka Obamu, ali današnji liberali su konzervativniji od onih nekadašnjih. Puno je konformizma, puno je uniformiranosti, ljudi su homogenizirani. Zato smatram da je sada pravo vrijeme za film „Na cesti“, sada on ima važnost. Da ga je Salles napravio samo vizualno lijepim onda bi ga nazvali lijepim primjerom američke nostalgije, pri čemu gledatelji ne bi dublje razmišljali.

Može li se danas uopće pronaći nešto novo, drugačije, inspirativno u svijetu umjetnosti kao što je to nekada bila knjiga „Na cesti“?

- Naravno. Pazite, u vrijeme kada je ova knjiga objavljena, društvo je bilo konformističko, ali si na određenim mjestima, u barovima, mogao razgovarati s ljudima i saznati gdje neki glazbenik nastupa. Tako je bilo i u sedamdesetima u New Yorku gdje si u određenim klubovima mogao čuti novu glazbu. Kada sam se krajem osamdesetih preselio u Los Angeles ljudi u New Yorku su mi govorili da tamo nema kulture. U stvarnosti, bilo je toga jako mnogo, ali nije bilo lako za pronaći. Morali ste saznati gdje neki slikar izlaže, gdje neki pjesnik čita svoje pjesme, gdje neka punk grupa ima koncert. A danas ljudi misle, ako nešto nije na Twitteru, na internetu, onda to ni ne postoji. A ja mislim – ako je nešto očito, onda nije originalno. Tako su funkcionirali i likovi iz knjige „Na cesti“, sami su istraživali i pronalazili zanimljive stvari. Zato su pisci odlazili u Louisianu da posjete Williama S. Burroughsa, ne samo zato jer je on bio zabavan, ekscentričan, drogirao se, već zato jer je on razmišljao na originalan način, igrao se s riječima, kršio je pravila.

Mislite li da pravi umjetnik mora biti siromašan da bi radio vrsna djela?

- Picasso je bio financijski osiguran pa je ipak radio dobre stvari. Picasso je također kršio pravila, a k tome se znao promovirati te je bio jako dobar prodavač. Kao i Burroughs, nije imao problema ako bi netko želio ga pretplatiti. Sve to nije smanjivalo njegov interes za kreacijom nečeg novog. Ukratko rečeno, slava ni kod Picassa ni kod Burroughsa nije smanjila njihove kreativne zamisli i njihovu originalnost. S druge strane, Kerouac je imao problema s alkoholom i kada je 1957. godine objavljena knjiga „Na cesti“ koja je postala knjiga mnogih naraštaja, on se nije najbolje nosio s time. Neki to mogu, neki ne mogu, mnogo puta sam to vidio u filmskom biznisu. Kerouac nije imao samodisciplinu, slava ga je potaknula na još veći alkoholizam. Ginsberg je pisao i pisao ali se, po meni, počeo ponavljati. Burroughs nije upadao u te zamke, on kao da je govorio „možete mi posvetiti puno pažnje ili nimalo, ja ću nastaviti o svome“.

Cannes Film Festival- Viggo M.

Kako se vi nosite sa svojom slavom?

- Ja sam se nevoljko pomirio sa svojom slavom. Mislim da trenutno nisam slavan kao što sam bio prije pet ili sedam godina zato jer sada ne radim jedan veliki film za drugim. Nemam ništa protiv velikih filmova ali sada tražim velike priče. U redu sam. Naime, ja nisam ni bio slavan sve dok nisam postao stariji, dok nisam ušao u četrdesete godine. Međutim, znam glumce i redatelje koju u dvadesetim godinama snime jedan hit i ne znaju se nositi s time.

Vas je proslavila uloga Aragorna u filmu „Gospodar prstenova“. U kinima se prikazuje film „Hobbit“. U knjizi „Hobbit“ nema lika Aragorna, ali je li postojala šansa da se vaš lik, zbog popularnosti, dopiše u scenarij „Hobbita“?

- Prije četiri, pet godina jedan od producenata pitao me bi li bio zainteresiran, a ja sam odgovorio jedino u slučaju ako bi to bio film koji bi povezivao „Hobbita“ s „Gospodarom prstenova“ jer je vremenska razlika oko 60 godina. Do toga nije došlo.

Već smo rekli da se bavite pisanjem. Kada pišete, pišete li još uvijek rukom?

- Da, ali ponekad pišem i na računalu. Računalo sam počeo koristiti zbog izdavačke kuće čiji sam vlasnik i računalo mi pomaže da brže uređujem izdanja, pomaže mi da uvečer, prije spavanja, kada sam u Europi, obavim neke poslove.

Završimo s nogometom, navijač ste Reala iz Madrida koji je prošle sezone postao prvak Španjolske. Koliko ste zadovoljni time?

- Bio bih još zadovoljniji kada bi Jose Mourinho našao neko drugo mjesto gdje bi živcirao ljude. Ne volim njegove javne istupe. Ne može se poreći da je uspješan, ali mislim da loše utječe na ljude koji imaju problema s egom, kao što je Christiano Ronaldo, ne pomaže im da postanu uravnotežene osobe i nogometaši.  

On the Road

Slični članci: