Ekskluzivan intervju s Gaelom Garciom Bernalom

Gael Garcia Bernal
Gael Garcia Bernal

U karijeri meksičkog glumca Gaela Garcie Bernala (34) sve je ukazivalo na to da će postati svjetska zvijezda komercijalnih filmova. Pametan, ljepuškast, svojedobno u vezi s Natalie Portman, nakon uspjeha njegovog prvog filma „Pasja ljubav“, uskoro je počeo dobivati ponude iz Hollywooda. Međutim, Bernal se odučio na gradnju karijere glumca iz pretežno umjetničkih filmova koje režiraju sve samo ne komercijalni redatelji, kako u Americi tako i u ostatku svijeta. Stoga se proslavio ulogama u filmovima „Loš odgoj“ Pedra Almodovara i „Babel“ Alejandra Gonzaleza Inarritua, u Americi je surađivao s Jimom Jarmuschom a tek povremeno se pojavljivao u laganim ljubavnim komedijama kao što je nedavno prikazani film „Za ljubav nema lijeka“ s Kate Hudson.

Njegova angažiranost dokazala se izborom uloge u posljednjem filmu „Ne“ čileanskog redatelja Pabla Larraina koji je nagrađen na posljednjem filmskom festivalu u Cannesu te je ove godine nominiran za Oscara za najbolji strani film. U filmu, koji opisuje događaje iz Čilea 1988. godine kada su Čileanci plebiscitarno glasovali protiv nastavka diktature generala Augusta Pinocheta, Bernal glumi Renéa Saavedra, čovjeka koji određuje I vodi propagandnu kampanju protiv Pinocheta. Bernal je time nastavio svoju političku angažiranost, očitovanu još u vrijeme kada se suprotstavljao američkoj invaziji na Irak.

  • Koja su vaša sjećanja na vrijeme Pinocheta?

- Odrastao sam družeći se s mnogim političkim izbjeglicama iz cijele Latinske Amerike. Rođen sam u Guadalajari u središnjem Meksiku ali sam se kasnije preselio na jug Meksika gdje su živjele političke izbjeglice iz Čilea, Argentine, Perua i drugih zemalja. Družio sam se kao klinac s njihovom djecom tako da sam polako saznavao mnogo toga o Pinochetu i događajima u Čileu. Svako od nas tada je slušao priče o tome kako je Pinochet došao na vlast, što je jedna od najgroznijih i nadramatičnijih priča koju smo ikada čuli. Bila je to priča o zemlji u kojoj su održani prvi demokratski izbori na kojima je izabrana socijalistička vlast koja je ubrzo zbačena vojnim udarom. Nakon toga, Čile je postao prva zemlja u kojoj se eksperimentiralo s neoliberalizmom. Ujedno, Čile je kasnije postao prva zemlja koja je demokratskim putem smijenila diktatora s vlasti. Da skratim, Čile je čudna zemlja. Međutim, tek kada sam posjetio Čile radi snimanja ovog filma shvatio sam  što je sve Pinochet uzrokovao, kakvu bol im je nanio, a tu bol Čileanci, zbog njegove diktature, još uvijek osjećaju.

  • Koliko vam je u shvaćanju toga pomogao 57-godišnji Alfredo Castro, vaš glumački partner u filmu?

-  Jako mnogo jer je Castro odrastao u vrijeme Pinochetovog režima, u vrijeme kada ljudi nisu vjerovali da imaju budućnost već su samo nastojali preživjeti. Kada sam se družio s djecom političkih izbjeglica, susretao sam i one čiji su roditelji bili glumci te su pobjegli iz Čilea jer nisu mogli izdržati život pod takvim režimom. Alfredo Castro ostao je u Čileu, aktivno je sudjelovao u „Ne“ kampanji, nije se krio, pokazivao je svoje lice, što je u to vrijeme bilo vrlo opasno.

  • Može li se strah koji su osjećali u Čileu usporediti sa strahom koji su Meksikanci osjećali krajem osamdesetih godina, također uzrokovanim političkom situacijom?

- Danas je, na sreću, u Latinskoj Americi sve drugačije no što je nekada bilo. Povući ću jednu paralelu. Godine 1988., u vrijeme kada je održan plebiscit u Čileu, u Meksiku je došlo do prevare na predsjedničkim izborima, svi su znali da je ljevičar Cardenas trebao pobijediti na izborima a ne njegov protivnik Salinas. Međutim, objavljeno je da se računalni sustav „srušio“ i da se prestaje s brojanjem glasova. To je bilo prvo političko osvješćivanje naše generacije. Tada je bilo jako opasno podići svoj glas jer smo imali primjere nestajanja ili barem krajnjeg marginaliziranja novinara i drugih ljudi čiji rad više nije imao smisla, nisu više imali nikakvu društvenu ili ekonomsku ulogu. Latinska Amerika, na sreću, danas izgleda drugačije i zadatak svakog od nas je da svakodnevno vježba demokraciju govoreći glasno o svim problemima. Oni koji se boje, osjećaju strah jer misle da će izgubiti posao ili bilo koje druge ekonomske pogodnosti ako progovore protiv stranke koja je na vlasti, a za koju nisu glasali.

  • Pretpostavljam da ste gledali originalne snimke iz 1988. godine kada je održan plebiscit u Čileu. Zašto je ta kampanja, temeljena na optimizmu ljudi, bila tako posebna?

- Vojna diktatura je sve samo ne nešto lijepo, nešto ugodno, nešto što vam daje nadu, nešto što uzrokuje sreću. Politička kampanja u Čileu suprotstavljala se tome, bila je to kampanja mladih ljudi protiv Pinocheta koji je tada imao 73 godine, ljudi koji su vjerovali da će Čile postati bolja zemlja nakon Pinochetovog odlaska. U to vrijeme Čileanci su bili prilično depresivni. Tih godina Meksiko je bio daleko kozmopolitskiji no Čile koji je izgledao kao neka siva zona, zemlja bez identiteta. Kulturni identitet Čilea bio je razbijen, svi oni briljantni čileanski pisci i pjesnici prestali su pisati. Slično se događalo i u Španjolskoj u vrijeme Franca. Iznenada, došlo je do ideje ponovnog rađanja Čilea i zato je ta kampanja funkcionirala tako dobro. Danas nam neke ideje i neki načini na koji je provođena kampanja mogu izgledati smiješno, ali to je bila iskrena kampanja puna nade. Pobijedili su, nokautirali su Pinocheta koji je dvije godine kasnije poražen na izborima.

  • Film ipak ima pesimističnu notu, je li to vaš pesimističan pogled na demokraciju?

- Ovaj film govori o dekonstrukciji demokracije, prikazuje kako se jedna osoba uvuče u igru demokracije misleći da je demokracija ono što se događa na izborima. Ta igra demokracije u sebi sadrži razočaranje, kontradikciju, nejasnoće, prvenstveno zato što morate shvatiti kako postoje ljudi koji će glasati različito od vas, s čime morate živjeti. Morate shvatiti, što mnoge ljude ljuti, da neki glasaju za idiota, s čime također morate živjeti. Izbori su simulacija demokracije jer izbori su perverzan proces u kojem, čak i ako vaš kandidat pobijedi, sve može biti trivijalizirano naročito glede problema koje svačija država ima. To je odvratan i zamarajući proces ali poruka ovog filma jest da se demokracija odvija u svakodnevnom životu a ne izborima. Znam da sada zvučim izlizano, ali to je doista tako, prava demokracija se vidi kada zajednica nešto izgradi ili kada pojedinac progovori o nekom problemu. To je demokracija u čistoj formi. Ono što se događa na izborima je poput nogometne utakmice u kojoj ne pobjeđuje uvijek bolji. Što je grozno.

  • Kako gledate na političke promjene koje su se dogodile u mnogim zemljama Latinske Amerike poput Bolivije, Venezuele i tako dalje, gdje se velike kompanije nacionaliziraju a politički dolazi do konfrontacije s Amerikom?

- To je tema na koju se ne može dati univerzalni odgovor jer je u svakoj zemlji situacija drugačija. Bolivija je, na primjer, jedna od najpokradenijih i najeksploatiranijih zemalja na svijetu. I zato oni imaju svako pravo vratiti u svoje vlasništvo elektroprivredu i plinske kompanije. To što se događalo Boliviji nikada se ne bi moglo dogoditi u Europi. Zamislite da neka meksička kompanija posjeduje elektroprivredu Francuske. To bi doista bilo smiješno.

  • Za razliku od izbora prije 25 godina, danas su mediji i društvene mreže pogonsko gorivo za svake izbore u bilo kojoj zemlji svijeta, što mislite o tome?

- Kada mladi ljudi glasaju po prvi puta, njihove nade su uvijek velike, a zatim slijedi udarac prevare. Društvene mreže su u službi reklame i oglašavanja, preko njih se vode kampanje, dijelom uspješne, dijelom neuspješne. Na primjer, ako bi o pokretu Indignados čitali samo u španjolskim dnevnim novinama pomislili bi da se radi o revoluciji. Zato trebate druge izvore informacija, naročito u predizbornim kampanjama, pa tako i društvene mreže. Na sreću, danas nitko nije vlasnik cijele mreže komunikacija, danas dvije osobe mogu pokrenuti veliku kampanju preko twittera koja može srušiti nekoga.

  • Pa i vi sami ste na twitteru, imate velik broj sljedbenika. Čemu vama služi twitter?

- Najčešće kako bi opisao kako izgleda moj jutarnji mamurluk. Kada sam mamuran tada ne mogu ništa drugo raditi osim pisati na računalu. Ponekad napišem nešto o filmovima, ali nisam dobar kao pisac na twitteru. Mislim, volim pisati ali ne na twitteru, radije čitam tuđe twitter tekstove. Ali ne one gdje se piše „upravo sam popio odlično pivo“ ili „sad sam na sastanku“. Takve mrzim.

  • U svojoj karijeri naizmjence birate uloge u američkim filmovima i filmovima španjolskog govornog područja. Na koji način birate uloge?

- Ulogu u filmu „Ne“ uopće nisam dobio preko agenta. Kada snimam filmove u zemljama španjolskog govornog područja tada ne postoji razina poslovanja poput onog u Hollywoodu. Imam agenta u Hollywoodu, ali ne i u zemljama Latinske Amerike. Kada mi nude uloge u filmovima španjolskog govornog područja, kontaktiraju me preko moje producentske kuće Canana Productions. Želim reći, kod mene ne postoji lista uloga koje želim ili ne želim glumiti. Često me pitaju na koji način se odlučujem između uloge u dva filma a ja im kažem kako danas nema mnogo dobrih filmova i dobrih uloga tako da se ni ne mogu naći u situaciji da biram između dva fantastična filma.

  • Vaš sljedeći film izgleda prilično fantastično, boksačka priča o Robertu Duranu i Ray Sugar Leonardu u kojem Robert de Niro glumi glavnu ulogu.

- Nadam se da će film biti uspješan, ali on se tek treba snimiti, još ga nismo počeli snimati. Vjerojatno vam je poznato da je danas jako teško uopće snimiti film jer je vrlo teško naći novac, ne samo u Hollywoodu već diljem svijeta. Primjerice, već dugo vremena se planira film „Silence“ u kojem bih trebao glumiti s Danielom Day Lewisom i Beniciom del Torom, režirao bi ga Martin Scorsese, ali snimanje nikako da počne.

  • Prošlo je 12 godina od vašeg prvog, debitantskog filma „Pasja ljubav“ koji vas je odmah proslavio. Kako sada gledate na te dane?

- Čovječe, 12 godina. Sranje. Taj film je promijenio živote i karijere svih koji su na njemu radili. Sjećam se da je film prikazan na festivalu u Cannesu i, možda će nekome ovo zvučati romantično, ali pored svih sranja koji se odvijaju u Cannesu, pri tom mislim na crveni tepih i slično, u Cannesu se odvija, unutar kino dvorana, demokracija koju svi možemo osjetiti. I tada, ako je film dobar, svi će za njega saznati. U Cannesu se ne može dogoditi da se ne sazna za neki dobar film. Tako je bilo i s filmom „Pasja ljubav“, ljudi su se pitali „Tko su ti Meksikanci?“, da bi nakon projekcije filma „Pasja ljubav“ počela živjeti svoj novi život tako da su nam se životi u potpunosti promijenili, radikalno i dramatično. Ja svoj život dijelim na razdoblje prije i poslije tog filma. Prije tog filma mislio sam da ću biti kazališni glumac, snimio sam „Pasju ljubav“ ne očekujući filmsku karijeru, ali uslijedio je festival u Cannesu i pogledajte me gdje sam sada.

  • S tim filmom svijet se počeo zanimati za meksičku kinematografiju koja se pojavila kao nešto novo i svježe, što mislite o tome?

- Nisam ljubitelj obilježavanja novih pokreta, naročito ne na filmu, kada se kaže „ovo je nešto najnovije, najsvježije i nikada viđeno“. Pustimo da prođe neko vrijeme pa ćemo retrospektivno znati reći nešto više o tom vremenu i tim meksičkim filmovima.  Ono što mogu reći jest da se prije 12 godina u Meksiku godišnje snimalo šest filmova a danas se snima između 50 i 60 filmova.

  • Dva filma koji su kasnije označila vašu karijeru bili su „Loš odgoj“ Pedra Almodovara i „Babel“ Alejandra Gonzaleza Inarritua.

- Bio sam sretnik kojeg su ta dva redatelja odabrala i nazvala na telefon. Uloga transvestita kod Almodovara bila mi je iznimno zabavna. Naravno, svatko tko je ikada radio s Almodovara poželi ponovno raditi s njim, pa tako i ja. Zato mi ne preostaje ništa drugo no čekati da me ponovno nazove.

  • Prije pet godina započeli ste redateljsku karijeru s filmom „Deficit“, kasnije ste bili jedan od redatelja na omnibusima „8“ i latinoameričkom „Revolucion“. Kako ste se tada  osjećali u društvu poznatih redatelja?

- Prvo sam se osjećao sretnikom jer sam na tom omnibusima radio s fantastičnim redateljima da bi nakon toga shvatio da se kao redatelj, u usporedbi s njima, osjećam limitirano. Oni su razmišljali i govorili nekim jezikom za koji sam se morao potruditi da bi ga shvatio. A posebno sam bio nesnalažljiv kada sam stao pred novinare i odgovarao na pitanja o svojim redateljskim vještinama. Ono što sam naučio iz rada s tim redateljima jest da sam uvijek mislio da oni prilaze svom filmu s jasnom idejom a onda sam shvatio da to nije tako, da često nemaju nikakvu ideju na početku snimanja filma. Uglavnom, ja sebe smatram glumcem, to je moj posao a to što sam dobio priliku režirati tek je sretna okolnost u kojoj sam uživao. A što se tiče produciranja, na to sam se odlučio kako bih pomogao ljudima da snime filmove kakve žele. Međutim, ne smatram se producentom. Zapravo, ja još uvijek želim postati nogometaš.


Slični članci: