Udruženje manekena Regine Jeger proslavilo 50. rođendan!

Prošlog vikenda Udruženje manekena Hrvatske proslavilo je svojih prvih 50 godina. Hrvatska Coco, Regina Jeger organizirala je ovo okupljanje i zadivila sve svojim elanom, entuzijazmom i živahnošću. Na ovoj velikoj reviji koja je obilježila 50 godina modelinga u Hrvatskoj bili su mnogobrojni bivši manekeni i manekenke, danas uspješni poslovni ljudi, ali i momentalne manekenke i manekeni.

50 godina UMAH-a, Regina Jeger, Suzy Josipović, Sanja Bjedov, Tamara Roglić, Livia Butuči i Tihana Harapin
50 godina UMAH-a, Regina Jeger, Suzy Josipović, Sanja Bjedov, Tamara Roglić, Livia Butuči i Tihana Harapin

S Reginom Jeger smo se našli u novootvorenom etno muzeju "Hrvatska kuća" i sada, kada su se emocije barem dijelom slegle, popričali malo detaljnije o proteklih 50 godina. O tome kako Dama, kojoj hrvatska modna scena ipak duguje mnogo, gleda na današnju situaciju u modi i još mnogo toga doznajte u našem malom razgovoru. 

Prošlo je točno 50 godina od osnutka UMAH-a. Za one koji ne znaju, možete li nam pobliže objasniti kako je uopće udruga osnovana, koji su bili njeni ciljevi i kako udruga djeluje danas?

Prije 1964. godine grupa mladih ljudi jednostavno je imala potrebu udružiti se i organizirati. Nije bilo tada nikakvih problema, a i isplate su išle preko nekih tvrtki. Znači kad bi odradili posao, došli bi u tvornicu po honorare i sve bi to bilo uredu. U toj osnivačkoj skupini tada bila sam i ja. Na žalost mnogi koji su također bili su već umrli. Zatim je bila Mirjana Čića, Miljenko Čića njen brat, a sveukupno nas je bilo deset. Imali smo i pravnika i u jesen 1963. godine predali smo zahtjev u Beogradu i dobili smo registraciju u četvrtom mjesecu 1964. godine. Mogli smo funkcionirati i bez toga udruženja što se tiče posla, ali tada sam shvatila da je život dug i da treba misliti na starost. Znate onu izreku "Pitat će starost gdje je bila mladost". Manekeni su tada u Zagrebu bili nešto nepoznato. Ta enigma je trajala oko dvije godine, a potom smo 1965. dobili status slobodne profesije. 

Udruga djeluje i dan danas? Kakvo je stanje? 

DA, ali bitno je istaknuti da je udruga imala određene metamorfoze. Udruga nikada nije ugašena i kontinuirano je radila. Mi smo sad u skupštini grada Zagreba, a nekada je to bilo Ministarstvo pravosuđa koje je nama dalo registraciju. Počeli smo si sami uplaćivati davanja. Tada revija nije bilo puno, ali honorari su se redovno isplaćivali za razliku od danas. 

Možete li izdvojiti neke revije tog vremena. O kojim se brendovima radilo? 

Prva revija konfekcije koja je bila, bila je tvornice Vesna i Nada Dimić. Tvornica Nada Dimić je proizvodila donje rublje, ali ono fino elegantno, čipkasto i proizvodila je jersey majice, a tvornica Vesna je bila poznata ženska konfekcija. Na žalost već dugo nema niti jedne niti druge. Revija je bilo u prostoru iza kazališta, mi smo to zvali "Sokol". Tamo je bila modna revija, a osim nas 6, 7 manekena bile su i tri balerine, a među njima i poznata balerina Maja Srbljenović. Dobili smo neku osnovnu poduku hodanja, ali znate li vi kako hodaju balerine? Hod je malo čudan i sad, umjesto da one hodaju kao mi, mi smo se trudile hodati kao balerine. Istina, tada smo sasvim drugačije hodale od današnjih cura. Baš sam promatrala manekenke na ovoj obljetnici, one su prave male zgodne ženskice s jako ženstvenim pokretima. Ne toga tada nije bilo... Manekenka koja je imala nogu 40 nije mogla biti manekenka. Postolari nisu htjeli raditi veliku cipelu. Sve nas je užasno žuljalo, ali smo bile beskrajno sretne jer nositi obrtničku reviju bilo je pitanje prestiža i honorara. Bilo je to možda čak malo i smiješno, ali revija je bila korektna jer najbolje revije bile su upravo obrtničke revije tada.

Zašto?

Isto su bili castinzi, no tada mi nismo ni znali da se to zove casting. Mi smo rekli da idemo na izbor za manekenke za reviju i onda kad su nas odabrali prvo bi išli na mjerenje pa na dvije tri probe. Od šešira, rukavica, torbe, cipela sve je bilo usklađeno po boji. Revije su bile i uz živu muziku i nekoliko puta nas je čak pratio pijanista Dražen Bojiša. Obrtničke revije su se održavale dva puta godišnje u jesen i proljeće jer se tada moda mijenjala. Onda se pojavila i gospođa Žuži Jelinek sa svojom vrhunskom modom. Revije su bile u njenom predivnom stanu na Trgu bana Jelačića. Gledajte, u ono vrijeme sedamdesetih godina svi smo dosta skromno živjeli i kad bi netko priredio reviju u četverosobnom stanu to je bila ekskluziva. 

Možemo li onda zbilja reći da sve što gospođa Žuži priča da je proživjela - istina? O druženju s Coco Chanel i ostalim događajima? 

Da! Ja sam bila njena manekenka i moje tadašnje kolegice, od kojih na žalost danas ni jedna nije ovdje. Rekla sam, ja sam došla kao najmlađa u udruženje i otišla kao najstarija. Bile smo poznate manekenke i Žuži je tada snimala svoju kolekciju jer je bila i suradnica Varteksa koji je radio njene kolekcije. Tada se već i pokušalo izvoziti van, a Žuži je dobila i ponudu iz Amerike. Snimili smo kolekciju za Žuži i bili presretni, vidjeli smo se u Americi jer smo mislili da ćemo ići u Ameriku, sve dok nije došao hladni tuš iz Amerike. Iz Amerike je došla vijest "da su vaše manekenke debele i nisu dobro izdepilirane". Žuži je bila sva očajna i pozvala je Suzy Parker, poznatu glumicu da snimi kolekciju. Kad ju je ona snimila, prodala ju je. Tako mi nismo uspjele vani, ali dobro. To razočaranje trajalo je vrlo kratko jer smo bile zvijezde u našem dvorištu, anonimne, ali zvijezde. 

Kako da nas gledate na stanje hrvatske modne scene i agencije danas?

Osobno imam dvije naslovne stranice u Globusu. Nikad nije pisalo Regina Jeger. Danas se evo pojavi djevojčica, odnese jednu reviju i ona je već zvijezda. Ali to je bilo takvo vrijeme i nas to nije smetalo. Mi nismo ni znali da postoji nešto drugo. Činjenica je da sam na proslavu pozvala sve, a došlo je 5 vlasnica modnih agencija i to redom sve bivše manekenke dovoljno govori. Redom, Sanja Popović Bjedov, Suzy Josipović Redžepagić, Tamara Roglić, Livija Butuči i Tihana Harapin. Sve su bile moje manekenke, da i Sandra Vranješ Milić. Kad bi došle manekenke UMAH-a u Beograd onda su nam prilazili ljudi iz publike i rekli bi nam:"Evo došle su Zagrepčanke". Njima nije bilo važno što smo manekenke jer tada je već Zagrepčanka bila pojam. To je bio vrh "glamura" kojeg ste mogli doživjeti. 

Ali upravo zbog toga što ste rekli možemo reći da ste vi vječni, a današnjih cura se nitko neće ni sjećati i isto vrijedi i za dizajnere, trendove...

Neki dan sam baš gledala na televiziji kako zaustavljaju ljude i pitaju kako se zove neka misica i nitko, ali nitko nije znao kako se zove. Možda mi je čak i neugodno, ali ni ja se ne mogu sjetiti kako se zove prošlogodišnja misica. Puno previše ih je. Nas je bilo malo, ali ljudi su nas prepoznavali na ulici... Iza modne revije su stajali vani i čekali autograme kao kad izlaze neke pjevačke zvijezde. Bile smo vrlo profesionalne, a malo ste i vi novinari uradili profesiju razvodnjenom jer samo gledate tko sjedi u prvom redu i ima li donje rublje ili ne i tko je što obukao. Mi smo bile anonimne zvijezde. Zvijezde su bile modeli koje smo nosili, zvijezda je bio kreator. Tada su se kreatori, obrtnici zvali Državni majstori zanata. Terka Tončić, Tilda Stepinski su bila najjača imena s fantastičnim kreacijama. Sve je bilo nosivo, nije bilo avangardno. Radila sam i revije Tončija Vladislavića koji je na haljinu stavljao govedske šnicle, ali to je bilo prije 20 godina... Tad Lady Gaga nije ni znala za govedske šnicle...(smijeh)

Je li bilo i tada za djevojke nemoralnih ponuda kao danas? 

Uvijek ih je bilo. 

Kako ste se borili s time?

Osobno nisam imala problema jer sam se s 19 godina udala pa sam nekako bila zaštićena. Kad sam bila šefica manekenkama, uvijek sam govorila da paze na ponašanje. Uvijek sam im govorila da ne odlaze s nekime na večeru jer će im obećati neku reviju. Ako pak žele nešto, onda ćemo to organizirati na najvišem nivou pa neka idu u Ameriku ili negdje van gdje će onda stvarno napraviti neku karijeru. Te nemoralne ponude i kad bi došle do mene rekla bi curama da ih odgode. Ne sada. Ne mogu nikome zabraniti privatni život. Nastojala sam im biti kao mama, sestra i rekla bi iskreno:"To ti kratko traje". Ako su željele kapitalizirati svoj status mogle su ići vani, a za sad sam im ja jedina pružala revije jer je UMAH pokrivao cijelu regiju.

Na koga ste izrazito ponosi dan danas od djevojaka?

Ponosna sam na sve one koje su uz manekenstvo završile svoje zvanje. Nemojte misliti da se to odnosi samo na fakultet. Uvijek sam im govorila da moraju živjeti od svog posla. Možete biti frizer, krojač, ali morate biti dobri u svom poslu. 

Što je za vas jako bitno u ovom poslu? 

Osnovna kultura! One su mene počele odjednom oslovljavati s teta. Pa nisam im ja bila teta. Ja sam bila ili gospođa ili tada, drugarica. Objašnjavala sam im da ću jednom biti i baka, ali ne njihova baka nego baka svoje unuke. Nakon revija znali smo sjedati i pričati o bontonu. 

Gdje ste sve radili revije? 

London, Minhen, Prag, Beograd, Split, Osijek, Graz...

Kada gledate danas na hrvatsku modnu scenu, što možete reći? Smatrate li vi sebe zapostavljenom ili ste se sami povukli? 

A ne, ja sam se sama povukla. Moram biti iskrena i reći da me Suzy, Viktor i Vinko redovito pozivaju, ali ja više ne dolazim. Ja sam vrlo jednostavna osoba, takva sam bila cijeli život i nisam fashion victim. Nikad nisam imala torbu skuplju od 200 kn, ali možda sam imala neke druge vrijednosti u životu. Dolazim na modnu reviju gledati modele i ne mogu si dozvoliti da netko mene procjenjuje kako sam obučena. Svi dolazimo gledati modele, a kod nas se ne možeš pojaviti, a da te Fashion Guru i raznorazni takozvani stilisti ne podcjenjuju. Volim modernu klasiku, volim lijepo izgledati, ali da nakon toga netko napiše da sam konzerva i da nisam lijepo odjevena, ne. To si mogu dozvoliti celebritiji. Svjesna sam da dolaze neka liberalnija, nova vremena, ali neke stvari se trebaju poštovati. Danas sve prihvaćam, ali osobno se ne osjećam kao dio tog svijeta.

Možete li izdvojiti 5 dizajnera koji su vam dragi i čiji rad pratite?

A'marie, ELFS, Branka Donassy, Zoran Mrvoš, Davor Klarić... Klasičarka sam. Viviane Westwood je za pogledati, ali Armani za nositi. Ne volim baš ni D&G jer takvu modu baš ni ne razumijem...

Možete li nešto reći za današnje, mlade manekenke?

Iskreno, ja ih ni ne poznam. Općenito, ne mogu se one ponašati drukčije od djevojčica u tramvaju koje ja srećem, koje su prekrasne, mlade, lijepe, a iz usta im izlaze vulgarne riječi, prostote, galama i deranje. Zato se i sve manje vozim tramvajem i sve više pješačim.

Da se možete opisati u samo jednoj riječi koja bi to bila? 

Zadovoljna!


Slični članci: