Riječi Severinine pjesme „Oko mene hiljadu luđaka“ svaki dan prolaze mojim mislima i ne samo mislima… Znam, ispada da sam ja žena koja prezire muški rod ili se opekla pa puše i na hladno, iako to nije niti približno točno. Dapače, naprosto se oduševim kad vidim normalnu mušku osobu – N O R M A L N U!!! i dao Bog da ih je u mojoj blizini što više jer je s druge strane, toliko patologije okolo nas da zaista razmišljam o tome da objavim knjigu s porukama koje svakodnevno dobivam te opišem famozne načine na koji se ljudi predstavljaju i odnose spram „objekta“ koji žele osvojiti…
Znam, nisu ni žene bolje i tu sam se naslušala i nagledala svega i svačega, od uhođenja do maltretiranja u svim sferama pa mi je danas kada sve to zbrojim - MIR koji čovjek ima bitniji i dragocjeniji od svega. Takvu genijalnu poremećenost umova gledam gotovo svaki dan jer uvijek se nađe netko da ti “uljepša”dan jer baš je ON ta osoba koja mi nedostaje da bi bila potpuno sretna i eto, ON želi pomoći savjetima, pametnim razgovorima i tko zna što se sve ne bi nudilo da je moj stav samo zeru drugačiji... Kada kažem da uživam u prisutnosti životinja, kao nikada do sada, onda je to rezultat svega ovog gore navedenog. Iskrenost životinja me oduševljava, tim više kad vidim što su sve spremne te nakaze od ljudi učiniti samo da bi došli do svog cilja.
Pacijenti, kako ih ja u šali zovem, spremni su momentalno se odreći i žene i djece i cijele familije, nuditi pomoć jer su oni Mojsije poslani na ovaj planet eto samo zato da mene usreće… I onoga trenutka kada ljubazno odgovoriš da se zahvaljuješ na razumijevanju i da se ne misliš niti dopisivati niti odgovarati na poruke ili još gore - odbiješ ili kavu ili ručkić ili šetnjicu ili bilo što s tom patologijom - brzo dolazi do stavljanja karata na stol. Iz umiljatog mačića u roku sekunde se pretvori u monstruma kojemu je taština ugrožena jer to njemu u njegov nano mozak uopće ne može doprijeti. Zamisli,"muškarčina" koja se ne može nositi s porazom, pitam se postoji li išta gore od toga??? Pišem ovo jer me zaista fascinira ljudska glupost/bahatost/ljigavost. Kako neki ljudi površno shvaćaju odnose, kako olako žele doći do nekoga te prije svega kako je interes jači od i njih samih.
Normalih osoba u ženskom i muškom svijetu je zaista malo i svi mi imamo svoj kriterij po kojemu nekoga svrstavamo u određenu kategoriju. Moji kriteriji su vrlo jasni: iskrenost, dobrota i poštenje, samo me nekako obuzima sve više osjećaj da takvi likovi žive samo u bajkama. Sigurno postoje osobe kojima sam i ja vrlo čudna s takvim stavovima, na svu sreću da je tako, jer svatko ima svoj limit, svoju granicu do koje njegova inteligencija i emocionalna inteligencija dosežu. Čak je ovo što i sad pišem neshvatljivo za sve one koji nisu svrstali svoj ego na pravo mjesto jer je i on kod većine upitan, jer rijetko da netko zna i želi prepoznati nešto lijepo i pozitivno, sve se shvaća samo negativno i osobno. Svijest ljudi je vrlo niska, a zločestoća vrlo visoka pa se i ja učim nositi s tim činjenicama koje, iskreno, vrlo teško prihvaćam.
Zato svi mi gradimo svoj svijet okruženi ljudima koji nam odgovaraju. I automatizmom se distanciramo od onih koji nose lošu energiju i koji nas sustavno njome uništavaju. Bitno je biti svjestan svih igara, podvala, uloga i svoj svijet graditi što je moguće bolje jer život je kratak i u njemu definitivno treba što više uživati, a ne ga provoditi i trošiti na krive ljude koji toga nisu vrijedni i koji, u krajnosti, iz nas crpe napore da im nešto objasnimo, a oni ionako to nikada neće shvatiti. Bitno je sebe promijeniti, a ne pokušavati mijenjati druge.
Svaki dan, svaki sat, svaka minuta za mene je novo uživanje u životu. Iskreni osmjeh, topli zagrljaj, lijepa riječ, pažnja, humanost, druženje s mojim odabranim dragim, plemenitim i pametnim bićima koje volim, a oko mene tisuću luđaka... Ne, nemam problema s tim, sve uljeze brzo izbacim iz svog vidokruga.
