Svaka čast!

Dopisnik iz centra

Kako bi se shvatila uloga 'Dopisnika iz centra', vrlo je važno za znati da to nije oduvijek i zauvijek jedan te isti čovjek. Svako vrijeme, naime, nosi nekog svog 'Dopisnika'. Prvi je bio nepoznati autor duhovitih stihova o klijenteli u kavani Medulić koji je u "Kalendaru zagrebečkom" 1845.g. objavio rugalicu anonimnog autora koji kritizira običaje, modne ludosti, književnike Gajeva kruga i poročni život kakav se vodio u kavanama, a nakon njega bilo ih je još mnogo. Jedna je bila čak i 'Dopisnica'. Njezin spomenik i danas, s kišobranom u ruci, ponosno stoji na sred Tkalče...

Trenutni vršitelj dužnosti 'Dopisnika' svoje priče objavljuje na Wall.hr-u od 2014. godine, a prije toga to je činio na portalu Jutarnjeg lista, sprejem po gradskim fasadama, nožićem na školskoj klupi i markerom po vratima javnih toaleta.

Pingvin Zagreb
Pingvin Zagreb

Svaka čast ovoj 'street food' sceni koja se posljednjih par godina uspješno razvija u gradu. Razne mundoake, pizza duckovi, restorani sa sirovom japanskom ribom, oni koji se hvale najboljim hamburgerom u gradu, a ima ih pozamašan broj, burito i taco's barrovi zbilja su izvrsni. Da bih riječ rekao. U jednom od ovih potonjih, uzgred kazano, neki dan pojeo sam fantastičnu polovicu pileta, a istovremeno moja bolja polovica, odnedavno i supruga, naručila je njihove nadaleko hvaljene tacose i potvrdila dobar glas koji ih prati.

"Svaka čast!", rekla je kada nas je konobarica pitala jesmo li zadovoljni, a ja sam isto to, s velikom dozom strahopoštovanja, ponovio kada sam ugledao račun.

'Pod zidom', isto tako, imaju izvrsnu hranu, ali i koncerti koje povremeno organiziraju, te kvalitetan izbor vina svakako doprinose dobroj atmosferi u tom malom, ali itekako šarmantnom lokalu ispod Dolca. A, evo, i u 'Orangeu' je odnedavno novi kuhar svjetskog renomea; stanoviti Jeff Vella, revolucionarno promijenio jelovnik i uveo briljantan tartar biftek i hrskavu janjetinu...

Svaka im čast na tome, ponavljam još jedanput ovako javno, zaslužili su svakako sve pohvale, ali unatoč tome, meni osobno nema do onog legendarnog somun tosta u 'Pingvinu'. Od priloga uvijek uzmem malo tartara, kisele krastavce i kupus, a sve djevojke s kojima sam kroz život stajao u kasnonoćnoj gužvi ispred jednog od ona dva mala prozorčića - a bio ih je pozamašan broj (svaka mi čast na tome!) - iz nekog nepoznatog razloga uzimale su i kukuruz. O tome, međutim, neki drugi put. Za sada samo da spomenem kako i kraj svih ovih novootvorenih mjesta u gradu koja svojataju ovaj koncept ulične prehrane, kada ogladnim i poželim nabrzinu pojesti nešto ukusno, i dalje najradije stanem u taj vazda dugački red u Teslinoj uz koji me vežu lijepe uspomene.

Onim restoranima tipa Noel, Takenoko, Carpaccio, Korčula i sličnima, da ih ne nabrajam sada sve, znate na koje mislim, također skidam kapu. Svi su prekrasno uređeni, hrana je ukusna, usluga ljubazna i profesionalna, a cvjetni aranžmani kao da ih je radio Šekoranja osobno. Zbilja, svaka im čast na tome. Kada god ulovim malo slobodnog vremena posjetim njihove Facebook stranice koje im PR službe revno vode i stisnem im lajk ili dva na fotografiju hrane koju su prethodno provukli kroz par filtera. Svaka im čast na toj cjelokupnoj organizaciji, nije to lako, ali meni ipak - bez obzira na sve te sponzorirane objave - nema do sarmi i bunceka u Ujevićevom 'Blatu', bilo čega iz dnevne ponude u Stankecovom 'Purgeru', ili, evo, srdelica i gemišteca u Amfori na Dolcu. Konobarica u borosanama će, istina, zagalamiti na svakoga tko se pobuni što dugo čeka, crveni stolnjak sa šestinskim motivima vječno je uprljan, ulje na kojem se ribice prže zasigurno staro, ali doživljaj obroka u takvoj atmosferi - s nekoliko obaveznih upadica od strane stalnih gostiju i pijanaca, te živopisna tržnica u pozadini - jednostavno nije usporediv ni sa čime drugim.

Pa, evo, ni sa svim ovim gore navedenim šminkerskim mjestima...


Posebno priznanje odajem i svim novim kafićima koji se u posljednje vrijeme otvaraju na svakom ćošku. Tomica Horvatinčić otvorio je 'My way' u Centru Cvjetno, te elegantno odjenuo svoje konobare, Josip Šimić možda nije ostvario sve svoje nogometne ambicije, ali teritorijalne pretenzije u Tkalčićevoj svakako jeste, a u Miškecovom prolazu na ironičan način hvale se najboljom kavom u gradu.

Kafić su, naime, nazvali 'Najgora kava u gradu'.

Alal im vera!

U 'Kavi&Tavi', nadalje, organizirali su prosvjede i peticije građana ne bi li im se povećala terasa, a ljudi koji se istovremeno do posljednjeg atoma snage i s nekom nevjerojatnom upornošću bore da se ona Horvatinčićeva ukine, potpisuju da se ova njihova proširi poput naftne mrlje prema Meksičkom zaljevu 2010. godine...

Na toj manipulaciji - ne moram posebno ni spominjati - svaka im čast!

Onome 'Veoma neobičnom vrtu' u Horvaćanskoj, 'Dvorištu' u Žerjavićevoj, 'Eliscaffeu', te svim drugim hipsterskim mjestima koja su toliko kul da uopće ne znam koja su, niti gdje su, isto tako svaka čast. A, onome nedavno otvorenom u Preradovićevoj preko puta 'Pifa', koji je radio svega dva do tri dana prije nego što je ponovno zatvorio, te je to sada knjižara Jesenski&Turk, pogotovo!

Svaka čast i 'Tesla power houseu', 'the Placeu', 'Vip travelu', 'Parisu', te 'Golfu' i 'Kic-u'. Cijeloj Bogovićevoj, naravno, isto tako svaka čast. Sva ta mjesta poslužuju kavu i imaju neku svoju klijentelu na kojoj im, evo, čestitam od srca.

Meni, međutim, ipak nema do 'Charlija' u Gajevoj.

Tamo osim što se svakodnevno družim sa Ćirom Blaževićem, a kojemu ovom prilikom čestitam na osvajanju prvenstva s Dinamom '82. i trećem mjestu na Svjetskom Prvenstvu s Hrvatskom '98. - svaka čast, Ćiro majstore! - utakmice Lige Prvaka pratim u društvu vlasnika lokala, bivšeg igrač te Dinamove šampionske generacije i njegove gospođe majke koja ipak više voli kada gledamo reprize „Sulejmana Veličanstvenog“. Jutarnju kavu, u tom legendarnom i moguće najstarijem zagrebačkom kafiću, a koji je otvoren skoro pa pet desetljeća, ispijam pokraj odvjetnika i bivšeg suca Vrhovnog suda RH, za kojeg, između ostalog, slovi da je bio najbolji student Pravnog fakulteta u povijesti, te da se bivši premijer Nikica Valentić, njegov tadašnji cimer, dosta uspješno za vrijeme studija šlepao uz njega...

„U istom kafiću najbolji student u povijesti i - najgori!“, pomislim svaki put kada vidim svoj odraz u ogledalo iza šanka i, bez puno priče, potegnem jednu ljutu.

Eh, da, to me podsjetilo: i Vlado Šeks zna navratiti. (Svaka čast njemu koliko može popiti...)


Isto tako, svim ovim novim noćnim klubovima, stvarno, evo, od srca čestitam. Svaka im čast! Pogotovo ovim narodnjačkima koji su se nakon više godina provedenih u predgrađu napokon uspjeli dobaciti sve do centra grada, ali ništa manje priznanje odajem i onim raznim pepermintima i johan franckovima u kojima je čak i Milanović volio tulumariti. Svaka im čast na tome! Svi oni su jako popularni, separei su im itekako traženi, a oni koji imaju tu sreću da im se ime nađe na popisu kod rmpalije ispred ulaznih vrata primati će od svojih pratnji, sasvim sigurno, čestitke cijelu noć.

U 'Maredu', da spomenem još i njih, zaslužili su, zbilja, svaka im, evo, čast, mlađe punoljetnice iza pola noći sasvim spontano skidaju štikle, pa bosih nožica - vidio sam to na vlastite oči - plešu na stolu između pljeskavica i šiš-ćevapa pazeći pri tome da ne ugaze u kajmak. Istovremeno, cijeli klub ih oduševljeno promatra, plješće i naručuje im pjesme, a muški dio populacije - baš poput mene u ovom tekstu - bodri ih i svako malo glasno izvikuje: "Svaka čast! Svaka čast!"

Svaka im, bezbeli, čast na tome!

Pa ipak, bez obzira na sve ove pohvale, meni, jebatga, nema do 'Thalije'... Kada se spustim niz one strme stepenice u mračni podrumski prostor s izvrsnom muzikom, pa onda još ugledam Radu Šerbedžiju za šankom kao što je to ovaj petak bio slučaj, ili još donedavno svog prijatelja Marcela prije nego što je upravo tamo ispio svoje posljednje pivo u Hrvatskoj, te preselio u Njemačku, jednostavno znam da će izlazak biti dobar. Svi su mi, naime, do sada bili takvi u tom granično rokerskom klubu i uvijek ih se, evo, rado sjetim. A, tu bi se često znala pronaći i neka simpatična mlada dama, ni malo opterećena ranije spomenutim separeima i bocama na rezerviranim stolovima, koja bi u sitnim jutarnjim satima pristala sa mnom prošetati do veoma praktično pozicioniranog 'Pingvina' i, kao prilog u svom somun tostu zatražiti onaj već spomenuti kukuruz...

Svaka čast svim ovim novootvorenim pekarama s nekim posebnim, zdravim proizvodima bez glutena, ali niti jedna nije ni približno tako korisna kao one stare u kojima se i dalje može kupiti jedna endemska vrsta među pekarskim proizvodima: običan slanac. Slastičarne s velikim izborom kolača i drugih slastica, sjajna su stvar za gastronomsku scenu grada, nema nikakve sumnje, ali po svoju krafnu i dalje idem u 'Princess'. Čak i onda kada mi nije baš na ruku... Svi plesni studiji u gradu su podjednako dobri i profesionalni, potvrdit će vam svatko tko se za to zainteresira, ali nitko nije tako revan poput onog 'Fredija' koji vam već preko deset godina svoj letak gura ispod brisača na automobilu. Sva ova multiplex kina? Izvrsna su, priznajem, ali nisu ni sluga kinu 'Europa' zahvaljujući kojemu je svako gledanje filma pravi doživljaj. Pogotovo dok je još uvijek bilo zabranjeno unositi hranu i piće, pa si morao biti maštovit ukoliko si namjeravao prevariti kontrolora ozbiljnijeg nego što ih imaju neke avio kompanije i malo se zasladiti za vrijeme filma. A, dobri su, i ovi novi gradski žicaroši, moram ih pohvaliti za upornost, ali nitko nije maštovit poput legendarnog Giovannija koji je jedan dan pilot, drugi perač prozora, dok mu treći treba nešto malo novčića kako bi posjetio djevojku u Linzu. I tako već nekoliko desetljeća!

Tom novom licu grada i načinu na koji se svakodnevno mijenja i razvija, svaka dakle, čast, a ima toga, naravno, još mnogo više što zaslužuje pohvalu i što ovom prilikom možda nisam spomenuo. Svaka čast, uzgred kazano, i tome! Onom starom licu grada, međutim, ili barem onim njegovim fragmentima koji su se svojom kvalitetom uspjeli održati dugi niz godina, i uz koje nas, eto, vežu neke naše osobne, životne priče i legende, a zbog kojih će nam, nota bene, uvijek biti draži od svake nove pojave - e, njima tek svaka čast!

Hoće li isto to uspjeti i nekome od ovih kojima sam u više navrata čestitao na njihovim početnim uspjesima, ostaje nam tek da vidimo...


Slični članci: