Angie ili Monica?

Tisuću puta su me pitali „A kako ti dobiješ sve te intervjue sa svim tim filmskim zvijezdama?“ Tisuću puta sam odgovarao, a da ne bi ponavljao, radi se o godinama iskustva, posjećivanja najvažnijih filmskih festivala, poznavanja agenata, spletovima raznih okolnosti, ali i sreći. Odavno se to pretvorilo u rutinu, što nije ni malo loše, znate već, doći na festival, posjetiti neku od agencija koja organizira intervjue s nekim od zvijezda, tek što kažem „I would like to talk with….“ A oni odgovaraju „Već smo te stavili na listu, u koliko sati bi ti odgovaralo?“ I upravo zbog te rutine u svojim tekstovima ne ističem kako je taj i taj meni, samo meni i nikome osim meni, dao ekskluzivni intervju. Naročito ako to nije istina.

Zato sam bio šokiran kada sam vidio u posljednjem broju Storybooka intervju s Angelinom Jolie  koji je radio moj kolega Stjepan Hundić i u kojem je stajalo „Bio je to jedini intervju koji je dala tiskanim medijima u regiji“. Nije to Hundić napisao, već netko od urednika, a Hundić to ne bi napisao jer, jednostavno, to nije istina. Ako već govorimo o regiji, a tada govorimo o državama bivše Jugoslavije, Angelina Jolie je tijekom filmskog festivala u Berlinu dala intervju i Dubravki Lakić za beogradski list Politika, što se može provjeriti na  http://www.politika.rs/rubrike/Kultura/Ljuta-na-medjunarodnu-zajednicu.lt.html. I k tome se Dubravka Lakić i fotografirala s Angelinom Jolie, da ne bi bilo zabune. E, sada dolazimo do pitanja kako se dobivao intervju s Angelinom Jolie u Berlinu na festivalu? Odgovor je grozan, ali istinit – tko je platio, dobio je intervju. Čudno, zar ne?

Prvo mali uvod... Prije nekoliko godina mnoge nezavisne filmske kompanije (one najveće, kao što su Universal, 20th Century Fox, Warner itd. to ne rade) odlučile su naplaćivati intervjue s glumcima. Zašto? Oni kažu ovako – mi smo film snimili, prodali smo prava na prikazivanje diljem cijelog svijeta i mi više nemamo veze s tim filmom. Ako želite da dovedemo glumce na festival, to košta, ne samo put i smještaj, već glumice sa sobom dovode i svoje frizerke i vizažistice, a sve to netko treba platiti. Nezavisne kompanije to ne žele platiti, pa neka to plate distributeri filma iz svih zemalja svijeta, a zauzvrat će dobiti pravo da novinari iz njihovih zemalja rade intervjue sa zvijezdama filma. Ovaj vrlo nakaradan sustav se kroz godine proširio do krajnjih granica nelogičnosti, navesti ću samo jedan primjer. Prije godinu i pol dana u Londonu sam intervjuirao Colina Firtha i redatelja Toma Hoopera u povodu filma „Kraljev govor“ a distributer filma u Hrvatskoj, kompanija Discovery, platila je te intervjue tisuću eura. Kada su ljudi iz kompanije Discovery postavili logično pitanje kompaniji koja je producirala film – a što se time plaća, i Firth i Hooper žive u Londonu, zar im plaćamo taksi do hotela Savoy u kojem se održavaju intervjui, dobili su odgovor iz filmske kompanije koja je producirala film koji je glasio: „Vi to ne razumijete“. I doista, ja to ne razumijem, osim da je to bezobrazno uzimanje novaca, da ne kažem lopovluk.

Film Angeline Jolie „U zemlji krvi i meda“ producirala je nezavisna kompanija GK Films koja je odlučila da intervju s Angelinom Jolie stoji 2000 eura. Distributer za bivšu Jugoslaviju, tvrtka Blitz, odbila je to platiti, te su novinari bili ostavljeni na milost i nemilost svojih redakcija ili eventualnih sponzora koji bi to platili. Odmah sam rekao da moja novina, tjednik Nacional, iz principa to neće platiti. Međutim, magazin Storybook je to odlučio platiti. Kao i beogradska Politika. Kao i još neke televizijske kuće iz regije. Prema tome, Angelina Jolie nije dala intervju Storybooku jer ga smatra izuzetno važnim magazinom u regiji, fućka se njoj za važnost, već je dala jer su oni platili intervju. Kako bi to rekli novinarskim rječnikom, da je Gigo iz šupe rekao da će platiti intervju, i on bi razgovarao s Angelinom Jolie.

Ne optužujte odmah Angelinu Jolie ili bilo kojeg drugog glumca, jer naplaćivanje intervjua nije njihova odluka, već odluka filmskih kompanija koji su producirali film. Bilo je slučajeva na konferencijama za novinare kada su novinari pitali glumce „zašto ja moram platiti tisuću eura za intervju s vama“ na što su glumci blijedo gledali. Odmah se sjetim Quentina Tarantina u Cannesu na konferenciji za novinare za film „Grindhouse“, intervjui s njim i glumačkom ekipom filma stajali su 1500 dolara, mislim da mu je brazilski novinar postavio takvo pitanje, na što je Tarantino blijedo gledao pitajući „o kakvim dolarima ovaj sada govori“. Ali, recesija je, Hollywood je domišljat, i uvijek će se pronaći način kako uzeti novac a da ni sami ne znate zašto ga dajete.  Zato, maknimo se od pohlepnog Hollywooda. Do sada sam čak pet puta intervjuirao Monicu Bellucci a niti jednom nije bio tražen novac za intervju. A između Angeline i Monice, kako god da okrenete, ja ipak biram –  Monicu! 


Slični članci: