Dhobi servis - najveća ručna praonica na svijetu

U srcu Mumbaia postoji specifična zajednica koja se održala kroz mnoga stoljeća. Oni ne dijele nužno istu religiju, nacionalnost pa čak ni isti jezik. Ono što ih zbližava je njihovo zanimanje. To su perači rublja. Pripadnici kaste Dhobi, koja egzistira još samo u Indiji i Pakistanu. Riječ je izvedena iz Hindu riječi dhona, koja prevedena znači pranje. Većina Dhobia slijedi običaje i tradiciju regije u kojoj žive, tako oni u Sjevernoj Indiji govore Hindu, dok oni na jugu govore Marati. U Pakistanu su poznatiji kao Gazar. Najveća ručna praonica na svijetu nalazi se u Mumbaiu. Kultna Dhobi stijena u Mahalaxmi, postala je i popularno odredište za turiste. To je ustvari naziv za kvart do kojeg se najlakše dolazi prelaskom mosta preko pruge, tik uz Mahalaxmi kolodvor, na Saat Rasta kružnom toku. Čim se popnete na most pred vama će osvanuti specifična panorama sa nepreglednim nizom betonskih kadica veličine 2 x 1 metar. U kutu kadice se uz 30 centimetara vode nalazi i pravokutna, ravna izbočina. Sklad i geometriju ovih pravilnih linija narušavaju tek štrikovi sa raznobojnom tkaninama koje se suše nakon pranja. Ulazak u sam kvart pokazuje koliko je to naporan, ali i dobro organiziran posao. Posrednici kontinuirano dovoze prljavi veš. Na biciklima stižu privatne pošiljke, dok se one iz hotela, bolnica i većih ustanova dovoze dostavnim vozilima. Ova najveća veš-mašina na svijetu dnevno opere tone tekstila zaprljane u osamnaest milijunskom gradu. Po nekim procjenama Dhobi-servis podmiruje više od pedeset posto potreba Mumbaia za pranjem tkanina. Na pitanje šta bi se dogodilo da samo dan ili dva prestanu raditi Dhobi po imenu Khan blago slegnuvši ramenima i uz nezaobilazan smješak odgovara: „Pa ništa. Ustvari, ništa se ne bi dogodilo ni da cijeli tjedan ne radimo. Grad bi nastavio svojim ritmom. Mi nismo toliko važni. Može se preživjeti i u prljavoj odjeći, ali da opskrba hranom izostane samo na dan ili dva to bi već bio problem.“ Nakon preuzimanja robe ona se razvrstava po boji i nosi na pripremu ili sapunanje. Perači mekanim kamenom za pranje koji ima učinak sličan sapunu na pripremnoj stijeni tretiraju tkaninu te je zatim namaču u kadicama i lupanjem po izbočenom dijelu ispiru prljavštinu. Postupak zahtjeva vještinu i iskustvo, ali iznad svega snagu perača, koji snažnim ritmičnim udaranjem doslovno izbija nečistoću. Postupak se naravno ponavlja nekoliko puta, a rublje nakon vodenog tretiranja odlazi u ručne sušilice ili bolje rečeno cjediljke. Oslobođeno od viška vode stavlja se na štrikove i suši. Osušena tkanina se zatim pegla i spremna je za vraćanje vlasniku. Sve pegle koje ste ikad vidjeli u životu, pa čak i one koje niste, zastupljene su u ovim radionicama. Primjerice moderne, „industrijske“ pegle na bubanj, obrađuju plahte i stoljnjake dok kućne pegle ravnaju košulje i hlače. Nerijetko se mogu vidjeti i one kod nas već zaboravljene, teške, ručne pegle na ugljen. Svaki servis na svoj način pokušava zadovoljiti klijenta i dok se dostava i završna obrada moderniziraju i ponekad idu u korak sa vremenom, perači se stoljećima koriste prokušanom tehnikom i ne odstupaju ni milimetra.

Shamim je godinama radio na raznim poslovima u hotelima, privatnim obrtima, velikim tvrtkama, ali spremno objašnjava kako ovaj posao ne želi više nikada mijenjati. Ovdje je sa svojom obitelji po cijeli dan, sudjeluje u životima svojih ukućana i što je najvažnije u životu svoje djece. To ni jedan novac ne može platiti. Uostalom, ako si radišan, uz malo sreće možeš zaraditi i više od onog što ti prosječan poslodavac plati za puno radno vrijeme. Najvažnije je da imaš zadovoljne mušterije, jer onda ti posao sam dolazi, dodao je Shamim. U radu mu povremeno pomaže i žena, ali njezina je prvenstvena zadaća da se brine o onih nekoliko kvadrata u kojima žive i naravno o djeci.

Iako gotovo polovica grada živi na rubu egzistencije u sklepanim prizemnicam, tu se nalazi i vjerojatno najskuplja obiteljska kuća na svijetu. Indijski milijarder Mukesh Ambani sagradio je „skromni“ obiteljski dom na 27 katova nedaleko sirotinjskih četvrti. Heliodrom, bazeni, kino drvorane i saloni samo su neki od sadržaja koje ova zgradurina nudi svojim ukućanima. Vrijednost ove kuće procjenjuje se na preko milijardu dolara. Mnogi to nazivaju nepotrebnim bahaćenjem, dok je Shamim nešto umjereniji i kaže: „ Volio bih živjeti u većoj kući, sa više soba. Možda ne u onoj Ambanijevoj. Nekoj normalnoj kući, ali vjerujte nam, mi smo i ovdje sretni. Ako je to cijena naša sreća onda ne želim da se ikad odselimo.“ Ipak prije četiri godine gradski su oci uvidjeli problematičnost takvih uvjeta života i pokrenuli akciju renoviranja u Dhobi zajednici. Da li zbog toga što su postali turistička atrakcija ili iz čiste humanosti, pokrenut je projekt promjene krovova i sanacije najvećih oštećenja. Krovovi od betona i azbestnih ploča sustavno su se počeli zamjenjivati primjerenijim i manje opasnim materijalima. Istovremeno bi se trebali obnoviti i najoštećeniji objekti, dok bi u završnoj fazi izgradili i galerije za turiste. Sigurno je da se tu isprepleću interesi turizma, grada i žitelja, ali svaki napredak u uvjetima života i rada Dhobija i više je nego dobrodošao.

Autor: Srđan Vrančić

Datum: 18. 04. 2012.

Izvor fotografija: Privatni album


Slični članci: